Yearly Archives

36 Članaka

Posted on

Read more about ..

 

 

Dječje krađe: bezazlena pojava odrastanja ili ?

 

Radim s djecom, svašta pitam, svašta čujem… iako sam na puno toga spremna, ponekad se iznenadim. I onda pokušavam shvatiti….

Zadnjih godinu dana u susretima s djecom i tinejdžerima mi onako usput iskrsava tema krađe: Jel to u redu, koliko je to dozvoljeno, moralno, nezakonito, pošteno, hrabro, dokaz pripadnosti….

Nisam se puno hvatala za tu temu, uvijek mi se činilo da to plesanje na granici zakona (jer tko od nas nikad nije nešto ukrao?  Makar žvakaču?) spada u prirodni tijek odrastanja. Ta pripadanja „bandi“  dio su adolescentnog bunta i samodokazivanja, neka vrsta adrenalinskih „inicijacija“. Faza koja kratko traje i prolazi….

Onda u jednom trenu shvatim da današnji „klinci“ za razliku od nas „starih“ u propitkivanju što je ok a što nije imaju sasvim drugačije (za mene neočekivane) kriterije. Nemaju osjećaj da to što rade nije dobro, ne srame se i nemaju krivnju, niti osjećaj odgovornosti za to što rade. Nekako „pa to je normalno“ stav.  Normalne su organizirane grupice osnovnoškolske djece  koja kradu po dućanima i organizirano prodaju te stvari… I to nisu samo djeca iz „problematičnih obitelji“ to su najobičniji prosječni klinci prosječnih „dovoljno dobrih“ roditelja. I to rade već par godina… neki od nižih razreda osnovne…. E tu sam zastala….

Od kud sad to?

Naravno da je svaki slučaj i razlog zašto se neko dijete odluči krasti (svjesno ili nesvjesno povedeno imperativom vršnjaka) stvar djeteta, obitelji i trenutka i ne možemo  sve trpati u isti koš.

Ipak, ako pokušamo pojednostaviti ovu priču, razlozi zašto klinci kradu daju se svesti na 3 uzroka:

  1. Dokazivanje, pripadanje skupini, izazov. To su događaji koji se provlače tijekom djetinjstva i imaju status „lovačkih priča“ o hrabrosti. Nekada su to bile susjedove trešnje, ponekad slatkiši iz dućana, ponekad i nešto ozbiljnije. Djeca koja nemaju dodatno opterećenje bilo osobno bilo obiteljsko ili socijalno vrlo brzo izađu iz ove faze.
  2. Drugi razlog zbog kojeg se upuštaju u krađe ili djela s one strane zakona imaju djeca koja, na žalost, odrastaju u neprimjerenim uvjetima, uz odrasle koji nisu prisutni ili su prisutni na neprimjeren način. Njima ovo postaje stil života, nešto normalno, identifikacija.
  3. I konačno treći i ne najmanje važan razlog je zapravo onaj koji se u konačnici pokazao kao glavni: djeca surađuju! Svijet u kojem živimo ima jednu glavnu vrijednost: novac! Htjeli mi to vidjeti ili ne, novac je mjerilo uspjeha, novac je izvor frustracije, novac je mjerilo sreće. Djeca gledaju svijet oko sebe i donose svoje zaključke. Istovremeno gledaju svoje roditelje koji se za svaku kunu bore i rade cijeli dan da bi njima priuštili – nešto materijalno…. Stisnuti između ova dva imperativa: da bi bio faca moraš imati za kavu, sok, cigare, hooverboard, mobitel…. I svojih roditelja koje ne žele dodatno financijski opterećivati jer već jedva spajaju kraj s krajem…. Što ostaje? Zaključak (ako imate 12, 13 ili 15g) je logičan!

Zbog svega ovoga, želim ovdje govoriti o široj dimenzija ove priče- odgovornosti svih nas!

Svi mi u sebi imamo dva važna putokaza: krivnju i sram. Krivnju osjećamo kad prekršimo zakone i društvene norme, sram kad prekršimo naše unutarnje moralne granice. Na prvi pogled jednostavno, zapravo je vrlo relativno:

  1. Zakoni i društvene norme (pisane i nepisane) se mijenjaju s vremenom i stvari koje su vrijedile prije 5, 10, 30 ili 200 godina više ne vrijede. Samo kad pogledamo čin oko kojeg je ovaj tekst i napisan stvar je vrlo relativna: koliko je danas krađa društveno neprihvatljiva? Ne želim ulaziti u sve nepravde koje se svakodnevno dešavaju i koje djeca vide, čuju, osjećaju naše nezadovoljstvo, ljutnju i tumače na svoj način! Ni kad pogledamo u prošlost nema „čiste“ slike: parola „snađi se druže“ iz onih vremena je značila ukradi al da se ne skuži….

Ajmo još malo dalje u prošlost: naši opjevani junaci hajduci iz perspektive ondašnjih vlasti i zakona su bili….. hm kradljivci….

Robin Hood, što je pouka? Krađa je ok ako daješ siromašnima?

Očito nam društvene norme i važeći zakoni ne mogu dati jasnu granicu što je ok, a što nije… Što djeci ostaje? Unutarnji osjećaj što je pravedno, moralno, dopušteno…. Tu smo na još skliskijem terenu…

  1. Naš unutarnji sustav vrijednosti, osjećaj što je ispravno a što nije, nastaje naravno tijekom odrastanja. Dijete upija ovaj sustav prvenstveno u obitelji, potom gledajući i slušajući okolinu. Ovaj sustav može biti vrijednosno prilično skrivljen, primjerice u robovlasničkom društvu nitko nije imao osjećaj da radi nešto krivo jer unutarnji sustav vrijednosti  nije roba doživljavao kao ljudsko biće. Ako se vratimo na temu ovog članka, pitanje da li je krađa dozvoljena ili nije, odnosno hoće li sam čin u djetetu izazvati osjećaj srama i krivnje jako ovisi o tome kako je dijete doživjelo stavove i pravila okoline u kojoj odrasta. Naravno, najveći utjecaj imaju stavovi i ponašanja unutar obitelj, ali ne smijemo zanemariti važnost utjecaja okoline! Dakle svih nas!

Upravo zbog toga i pišem ove redove, stvari koje se nama podrazumijevaju (krasti je loše i zabranjeno), djeca ne znaju ili tumače na svoj način! Živimo u vremenu nejasnih i relativnih pravila i granica, ne postoji jasan, svima poznat sustav vrijednosti i pravila. Protok informacija i promjene su svakodnevne.  Nadalje, sam čin krađe u dućanu može iz perspektive djeteta biti idealiziran, skoro Robin Hoodovski (jer krade se od bogatih vlasnika trgovačkih lanaca), djeca nisu svjesna koliko ta krađa utječe na blagajnice i prodavače, ljude koji ne tako rijetko budu kažnjeni i snose posljedice. A to su njihove mame, tate, tete i susjedi….

Mi odrasli, i kao roditelji i u svim drugim ulogama imamo odgovornost govoriti, ponavljati i osvješćivati što je ispravno a što ne…. Imamo odgovornost biti neka vrsta svjetionika koja će djeci olakšati orijentaciju u svijetu koji relativizira sve!

Nadalje, zašto mi odrasli ne pronalazimo i ne bavimo se time kako pružiti djeci mjesto i prostor gdje bi se dokazivali, imali adrenalinske izazove, zarađivali novac, bili poduzetni, kreativni, bavili se stvarima s ove strane zakona! Jer onog trenutka kada dobiju mogućnost dokazati se, biti uvaženi i poštovani i prihvaćeni zbog onoga u čemu su dobri (što god to bilo), potreba za dokazivanjem s one strane zakona će definitivno biti manja.

Što učiniti kada otkrijete ili saznate da je vaše dijete upleteno u krađe?

Uh, to sigurno nije ugodan osjećaj:  preplavljeni ste s ljutnjom, nevjericom, razočarenjem, sramom, bijesom, strahom. Koktel emocija koji će vas potjerati da što prije razrješavate situaciju: kaznite, izvičete se, pokažete svoje razočaranje, ljutnju…

I naravno da ćete to učiniti, samo zapamtite: roditeljstvo je cijeloživotni  poziv, nije hitna služba gdje je svaka minuta presudna. Kao i sve teške situacije u životu i ova je prilika za učenje. Prilika za vraćanje u odnos sa svojim djetetom (jer, negdje ste se pogubili, to je sigurno).

Pokažite kako se osjećate, vaše razočarenje i ljutnja su nešto što tinejdžeru najteže pada. Razgovarajte, slušajte, pokušajte razumijeti!

Razumijeti ne znači opravdati!

Ako kažnjavate, onda ta kazna mora biti dogovorena sa tinejdžerom, ona mora biti primjerena i biti nešto što će djetetu dati osjećaj da se „iskupilo“.

I u konačnici, potražite stručnu pomoć – za sebe. Ponekad i za dijete!

Posted on

Read more about ..

Kako me psihoterapija promijenila

Pomogla mi je da shvatim kako biti bolji i sretniji roditelj, jer kad sam sretna ja, sretna su i moja djeca kao i ljudi oko mene. Shvatila sam da djeca moraju biti i tužna i ljuta i potištena, ne uvijek samo sretna. Shvatila sam kako treba davati iz gušta bez očekivanja da ti se vrati istom mjerom (vratiti će se, na neki drugi način).

Shvatila sam kako su misli važne i mogu promijeniti puno toga, to što govorimo je manje važno, djeca uče gledajući nas a ne slušajući.

Shvatila sam koliko sam JA bitna, važna i moćna.

Shvatila sam da mi se nitko neće rugati ako pogriješim dok govorim pred publikom, a ako se netko i naruga, to govori samo o njemu kakav je. Ja imam pravo pogriješiti i to je ljudski.

Javni nastup (ili najobičnije govorenje pred par ljudi) prije psihoterapije mi je bila noćna mora. Noćima nisam mogla spavati, sada je to najobičnija trema koji imaju svi veliki govornici.

Draga dr. Polona pomogla si mi da shvatim da sam ja lijepa, pametna i zaslužujem sreću, to je promijenilo moj svijet, moj odnos prema sebi i prema drugima.

Da da, postala sam hrabra, kažem što mislim i puno se manje bojim.

Na mom radnom mjestu odgajateljice u vrtiću pomažem drugim roditeljima da se lakše nose s problemima roditeljstva.

Svoju djecu u vrtiću nastojim naučiti da je svatko od njih poseban i divan baš takav kakav jest.

Učim ih (svojim primjerom) da se bore za sebe i vjeruju u sebe, da je sve važno: ljudi, životinje, biljke i da ne možemo jedni bez drugih, svi ovisimo jedni o drugima.

Naučila sam da je lako dosadno , a ono što je teško je zanimljivo i izazovno!

Hanja Kresović

Posted on

Što je potrebno za uspjeh?

Angela Lee Duckworth – Strast i istrajnost

Psiholog otkriva koji faktor odlučuje da li će učenik uspeti ili ne.

Posted by ForensicSoul on 19. rujna 2017

Posted on

Stihovi prije i stihovi poslije

Ovi stihovi povodom dana borbe protiv nasilja nad ženama napisani s razmakom od par godina, daju prekrasan uvid koliko se odnos prema traumi mijenja kada terapeutski proradimo doživljeno zlostavljanje. 

 

TKO ZNA ?

Kad će dovoljno suza pasti
da tuga ode u zaborav.
Kad će misli pobjeći
od te tame.

Hoću li imati dovoljno snage
za novu borbu.
Trebam samo malo snage,
samo malo,da potražim svijetlo
i ljubav koja je svuda oko nas.

Znam da nema odgovara
zašto spušteni pogled umjesto zagrljaja.

Hoću li naći malo sunca
da mi pokaže put kojim ići.
Hoću li naći bar malo ljubavi.
Hoću li nekome moći pokazati
zagrljaj i veselje u duši.
Veselje za svaki novi dan
za svaki osmijeh i suzu.
Za svako zimsko sunce
i ljetnu kišu.

Ima li istine u riječima
da svatko zaslužuje ljubav.
Hoće li itko čuti moje misli i riječi
koliko mi znači život.

Boli me što mi je netko srušio
snove i nadanja,
Boli, jer ne znam kako naći snage
da ih ponovno izgradim.
Treba mi samo jedan zagrljaj
da suze padnu u zaborav.
A možda mi je taj netko pomogao da se probudim
iz snova koji nisu vodili nikuda.
Tko zna?
Ali jedno znam  …  da želim pronaći novi put
i razloge novih nadanja.

I nakon prorade traumatskog događaja, ton pjesme je sasvim drugačiji!!!

NE! NE! NE!

Ne! Ne zelim ti dati ruku!
Ne! Ne zelim slusati kako vices!
Da! Dosta mi je tuge!
Da! Ljutim se!
Da! Povrijedena sam!
NE! Ne zelim vise ostajati!
Da! Odlazim!
Ne! Ne osjecam se usamljena!
Da! Sad znam da imam sebe i da postojim!

Posted on

Zadatci adolescencije

 

Adolescencija ili tinejdžersko doba je period u životu u kojem se dovršava biološki rast, seksualno sazrijevanje i u idealnim prilikama psihološki završava odrastanje. Velika većina ljudi naraste (završi biološko i seksualno sazrijevanje) ali ne odraste (psihološki ostane u zapletima adolescencije).

Psihološki zadatci adolescencije su prvenstveno:

  1. separacija od roditelja,
  2. upoznavanje samog sebe,
  3. razumijevanje kako svijet oko nas funkcionira i
  4. uspostavljanje seksualno identiteta

Jako puno izuzetno kompleksnih zadataka!

Nije čudo da ih većina nas odrađuje duboko u odraslu i zrelu dob. Kad pogledamo sebe i ljude oko nas, vidjeti ćemo priličan broj onih koji se ni u zreloj dobi nisu separirali od svojih roditelja.

Što se tiče upoznavanja samoga sebe, većina ljudi taj proces počinje u srednjim godinama sa pitanjem: a di sam tu ja? Što još želim od života? Kada smo u ranim dvadesetima i tridesetima puno nam se važnija čini materijalna egzistencija, karijera, pronalaženje životnog partnera od ideje upoznavanja samoga sebe.

Kako svijet oko nas funkcionira? Mi uglavnom imamo ideju kako bi trebao funkcionirati, i ogromnu ljutnju što su stvari oko nas takve kakve jesu, potpuno nesvjesni našeg doprinosa kreiranju i održavanju takve situacije.

I na kraju seksualnost…. U tinjedžerskoj dobi seksualnost je glavna tema, htjeli mi to priznati ili ne. Biološka datost i djevojčica i dječaka je mozak pod utjecajem ogromne količine seksualnih hormona. Nadalje svakodnevni život je uronjen u seksualnost…. Od reklama i viceva do sveprisutnih pornografskih sadržaja na internetu i medijima.

Kada ovim zadatcima dodamo svakodnevnicu tinejdžera koja je ispunjena školom, roditeljima, prijateljima, očekivanjima i zahtjevima zapravo nije ni čudo da psihološko sazrijevanje značajno kaska za biološkim.

Posted on

Važnost profesora

 

Zadnjih 15ak godina držim predavanja, uglavnom na temu roditeljstva i odnosa sa djecom. Ponekad se publika sa mnom slaže, ponekad ima pitanja koja se odnose na dnevni život, ponekad se i ne slažu s onim što govorim. I to je nešto što me veseli, to je znak da me slušaju i razmišljaju.

Razlog zašto se ja uopće bavim ovim predavanjima je neka vrsta pokušaja da budem „dječji advokat“ i artikuliram svijet i pogled na odrasle iz kuta djeteta. To je moj pokušaj približavanja svijeta djece odraslima, koji žele i spremni su, bolje razumjeti, prihvatiti i odnositi se prema djeci.

U sklopu projekta sa Zadarskom privatnom gimnazijom zagrizla sam u temu koja mi je već jako dugo u mislima i dotiče me se na puno načina: tema „Kako je djeci u školi?“.

Potpuno svjesno i namjerno sam stavila i naslov „Škola u infarktnom stanju“ i naravno očekivala da će naslov i tema potaknuti burnu raspravu.

I jesu, ali ne baš onako kako sam se nadala…. Već tijekom prvih par slajdova osjetila sam (bilo je skoro opipljivo) da nešto nije u redu, ali obzirom da se predavanja snimaju i biti će dostupna širokoj publici na youtubeu, odustala sam od ideje da stanem i upitam što se događa? I nastavila s predavanjem do kraja….. Jako sam sretna da smo odlučili ovaj put, za razliku od ostalih predavanja snimati i razgovor koji obično uslijedi nakon.

Raspravu neću komentirati, mislim da je zanimljiva sama po sebi kao sukob dva načina, dva pristupa stvarima, dva sustava razmišljanja.

Tu noć nisam baš najbolje spavala i moram priznati da mi je to predavanje i posebno ta rasprava dalo dragocjene uvide: Što je to u mom načinu izazvalo ovakvu burnu reakciju otpora?

Znam da bi mi svi bili bolji roditelji, profesori, nastavnici i učitelji kada bi živjeli u društvu koje nudi materijalnu i socijalnu sigurnost, koje uvažava i poštuje pojedinca i koje funkcionira pravedno. S više entuzijazma i kreativnosti bi se mogli posvetiti svojim ulogama kad ne bi morali brinuti za egzistenciju, za sutra, za kurikulum, nastavni plan i program…..

Ali, eto živimo tu gdje živimo, životni uvjeti će se mijenjati, da li na bolje ili ne, ne znamo, kurikulum isto tako, poštovanje i dignitet u međuljudskim odnosima je svakim danom sve niže…..

Ipak u svakom od nas: roditelju, profesoru, nastavnici i učiteljici postoji nevjerojatno veliki kapacitet  za promjenu. Te promjene su naoko malene, beznačajne, nemaju utjecaja. Sve dok u jednom trenu ne shvatite da se bolje osjećate u svojoj ulozi, da sa djecom imate bolji odnos, da način na koji Vi poštujete djecu počinje biti način na koji djeca poštuju vas…. Doživjela sam to i znam o čemu govorim.

Idemo se vratiti na temu! Što je u mom načinu, izlaganju i predavanju povrijedilo neke profesore?

To su ljudi koji su cijeli svoj život posvetili djeci, provode svaki dan s djecom i rade svoj posao najbolje što znaju. I to treba poštivati.  I ja sam mislila da to jesam dovoljno naglasila, ali nisam….

Proces promjene (pa čak i na bolje) uvijek ide polako, i moja promjena (i ja sam nekad bila uvjerena da znam najbolje) je trajala godinama. Shvatila sam da je to predavanje samo prvi korak u zajedničkom  putu koji ću proći s nekim od ljudi koji se žele promijeniti i bolje razumjeti sebe i djecu. I unatoč prvom obeshrabrenju u susretu sa obrambeno napadačkim stavom dijela publike ovo predavanje me je naučilo koliko polako i s koliko neophodnog poštovanja i čak poniznosti trebam pristupiti ovoj osjetljivoj temi. I zahvalna sam na svakoj prilici koju ću dobiti od nastavnika, profesora i učitelja…

Posted on

Roditeljstvo

 

Velike životne odluke (od izbora zanimanja do izbora životnog partnera) najčešće donosimo u periodu života kad još nismo u potpunosti svjesni sebe, često nošeni biološkim i društvenim imperativima (od kojih je jedan – imanje potomstva).

Idealno bi bilo kada bi prvo upoznali sebe dovoljno da znamo kuda želimo ići i što želimo raditi u životu i onda (kad to znamo) nađemo partnera s kojim to želimo. Naši životni putovi najčešće idu potpuno obrnutim redoslijedom: najprije nađemo partnera, pa gledamo kuda ćemo i onda se počnemo pitati tko sam? Gdje sam tu ja? Kad tome dodamo i sve naslijeđene i naučene mehanizme (koji su u svakoj obitelji različiti) brak kao partnerska zajednica predstavlja veliki izazov.

Svi u brak i roditeljstvo ulazimo puni ideala, nada i vjere. Jedino iskustvo kako roditeljstvo i partnerstvo treba izgledati je ono što smo doživljavali i gledali tijekom vlastitog odrastanja. Svi mi u brak donosimo cijeli paket ideja i mehanizama koje smo naučili u svom djetinjstvu i koje shvaćamo zdravo za gotovo: „Moja mama je sve to obavljala, kako to moja žena neće ili ne može?“  Vrlo često imamo potpuno nesvjesne ideje (usađene putem medija, romantičnih filmova i knjiga) kako vjenčanjem rješavamo sve naše brige. Razumski je jasno da brige tek tada počinju, ali kad pogledamo količinu energije i novca koju mladi par ulaže u pripremu vjenčanja u odnosu na uloženi trud upoznavanja jedan drugoga, samog sebe i mehanizama na kojima brak počiva dobivamo ogroman nerazmjer.

 

Kreirati zdrav obiteljski sustav nije nimalo lako, iako mnogima uspijeva a da uopće o tome ne razmišljaju. To su oni sretnici koji su odrasli u manje-više zdravim obiteljima.

Što je uopće obitelj? Sa stanovišta djeteta to je zajednica u kojoj dijete ili djeca uče kako i što znači biti odrasli.

Zajedničke karakteristike zdravih obiteljskih sustava su:

  1. Značajna razina povezanosti, jaki osjećaj pripadanja, stabilnosti, predvidivosti i sigurnosti.
  1. Svi u obitelji imaju slobodu individualnosti, izražavanja svojih emocija, stavova, želja i ideja (biti drugačiji, i dalje pripadati).
  2. Temeljna vrijednost je međusobno poštovanje i uvažavanje, bez obzira na dob
  3. Te obitelji su fleksibilne: moguće je stvaranje grupica, podgrupica, mogući su kraći ili duži odlasci i povratci članova obitelji a da to ne znači raspad obitelji. Povremeno uključivanje osoba izvan obitelji (prijatelji, cure, dečki, bake, djedovi) ne ugrožava funkcioniranje obitelji
  4. Najjači savez unutar obitelji je roditeljski savez. Moć i odgovornost pripadaju roditeljima.
  5. Granica među generacijama je jasna

 

 

S druge strane obitelji u kojima vlada destruktivno ozračje (prvenstveno za odrastanje djece) odlikuju sasvim druge osobine i mehanizmi:

 

  1. Nefleksibilnost: funkcioniraju po ustaljenim obrascima i svaki poremećaj (čak i oni koji su prirodni, kao odrastanje i odvajanje od roditelja) je prijetnja do razine raspada
  1. Vrlo često vlada mehanizam stopljenosti, sve se doživljava kao MI. JA i individualnost su sebični i nepoželjni. U ovim obiteljima obično vlada jedna osoba (nerijetko baka ili majka) koje se ne mogu separirati od svoje djece i koje sve što se događa ili što njihova djeca rade doživljavaju osobno. To su one mame koje kažu: „Joj, prošli tjedan smo bili bolesni (iako je samo dijete bilo bolesno)“, „Izluditi će me, ništa mi ne jede….“
  2. Posebno destruktivni mehanizmi koji se dešavaju su partnerifikacija i parentifikacija djeteta. Ovo se dešava u obiteljima u kojima je savez i odnos među roditeljima značajno narušen i jedan, ili oba roditelja stavljaju dijete ili djecu u poziciju partnera ili čak svog roditelja. Povjerava se djetetu, traži da ga dijete razumije, traži emotivnu podršku u djetetu, ponekad i zaštitu (u slučajevima npr. obiteljskog nasilja)
  3. Svi smo mi ponekad nedosljedni, to je potpuno ljudski, svi smo skloni nadmetanju i čak i to djeca mogu shvatiti, ali kada nedosljednost i nadmetanje postanu dominantni načini na koje komuniciramo unutar obitelji to jest destruktivno za djecu.
  4. Kada su partnerski odnosi loši i utemeljeni na patološkim mehanizmima često roditelji pred djecom podrivaju autoritet drugog roditelja: „Pusti tatu, on ne mora znati….. nećemo reći mami, nije bitno što je ona kaže“
  5. Isključivanje jednog člana obitelji – ponekad roditelja (kada su partnerski odnosi loši), a ponekad neki parovi budu toliko zaokupljeni svojim intimnim životom da im je vlastito dijete višak i smetnja, te ga uz niz isprika prepuste bakama i djedovima na skrb.
  6. Za zdrav razvoj djeca trebaju biti viđena, često roditelji koji su zaokupljeni svojim unutarnjim (depresija, zaokupljenost traumom) ili vanjskim životom (egzistencija, karijera, partnerski odnosi) jednostavno nemaju kapaciteta stvarno VIDJETI potrebe, stanje i emocije svog djeteta.
  7. Obitelji u kojima su pravila važnija od potreba pojedinca. To su tradicionalne autokratske obitelji u kojima se zna točno što kada i kako treba…. Svako odstupanje od pravila izaziva veliko negodovanje i postaje veliki problem.
  8. Često roditelji daju takozvane „double bind“,  dvostruke poruke koje dijete stavljaju u pat poziciju, što god da napravi – koju god naredbu da posluša napraviti će krivo! Npr. misli svojom glavom, slušaj me što ti govorim!
  9. Nikako ne smijemo smetnuti s uma i transgeneracijski prijenos ovih obrazaca! Kako su vrlo često oni nesvjesni, mi odrastemo s uvjerenjem da stvari jedino tako i mogu funkcionirati, to nam je nešto potpuno „normalno“!

 

Ovdje sam nabrojila samo neke od najčešćih mehanizama, iako ih ima puno više, jer „svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način“. Naravno da svi mi u našim obiteljima ponekad i povremeno činimo sve ili neke od gore nabrojenih destruktivnih mehanizama, koliko će oni utjecati na pojedino dijete ovisi o intenzitetu i učestalosti. Nadalje iako su destruktivni, ovi mehanizmi mogu biti jako funkcionalni i mogu se generacijama prenositi kao „normalan“ način kako obitelj treba funkcionirati!

Posted on

Biologija djevojčica

 

Svatko od nas je jedinstveno ljudsko biće, jedinstveno u svojoj različitosti. Kako smo ljudi, u našoj prirodi je tražiti smisao, sličnosti i značenje.

Htjeli mi to priznati ili ne, nije svejedno da li ste se rodili kao dječak ili kao djevojčica. Iako je više od 99% genetskoga koda žena i muškaraca posve jednako, taj 1% čini ogromnu biološku razliku. Taj 1% utječe na svaku stanicu u našem tijelu, i posredstvom hormona ima ogroman utjecaj na formiranje i način rada našeg mozga. Što znači da ima utjecaj na naše misli, našu percepciju svijeta, na način kako poimamo i doživljavamo sve oko nas. Hormoni toliko snažno utječu na ženski mozak da nije pretjerano reći da oblikuju stvarnost ženskog svijeta. Oni utječu na ženine stavove i želje te određuju, iz dana u dan, njezine prioritete. Utjecaj hormona prisutan je u svim životnim fazama od samoga rođenja. Pa i prije samog rođenja. Ovisno o tome kojim hormonima je bebin mozak intrauterino izložen, pojedine zone u mozgu se povećavaju. Primjerice, u moždanim centrima za govor i slušanje žene imaju 11% više neurona od muškaraca. Glavno središte za oblikovanje emocija i sjećanja – hipokampus – također je veći u ženskome mozgu, kao i moždani krugovi za jezik i zapažanje emocija kod drugih. To znači da žene, u prosjeku, bolje izražavaju emocije i pamte pojedinosti o emocionalnim događajima. Muškarci, naprotiv, imaju dvostruko veći prostor u mozgu zadužen za spolni nagon, kao i veće moždane centre za djelovanje i agresivnost.

To nije ni dobro ni loše, to je jednostavno tako!

Djevojčice, podjednako kao i dječaci imaju sposobnost matematičkog i znanstvenog razmišljanja. Međutim kada djevojčice uđu u svoje tinejdžerske godine, i kada estrogen počinje preplavljivati njihov mozak, one se intenzivno usredotočuju na svoje emocije i komunikaciju. Istodobno, kako testosteron počinje upravljati muškim mozgom, dječaci postaju sve manje komunikativni i postaju opsjednuti postizanjem rezultata, bilo u igricama ili negdje drugdje. To je ujedno i period života kada odabiremo buduće zanimanje, te djevojke gube interes za zanimanja koja zahtijevaju više rada u samoći i manje interakcija s drugima, dok se mladićima lakše povući u osamu svojih soba i provoditi sate ispred računala.

Ženski mozak posjeduje izvanredne jedinstvene sposobnosti – izuzetnu verbalnu okretnost, sposobnost povezivanja u čvrsto prijateljstvo, gotovo telepatsku sposobnost iščitavanja emocija i raspoloženja s lica i iz tona glasa, kao i sposobnost smirivanja sukoba. Sve je to genetski usađeno u ženski mozak. To su sposobnosti s kojima se žene rađaju.

Biologija doista predstavlja temelj naših osobnosti i ponašajnih sklonosti. Ako u ime slobodne volje – i političke korektnosti – pokušamo zanijekati utjecaj biologije na mozak, započet ćemo borbu protiv svoje vlastite prirode. Ako priznamo da na našu biologiju utječu drugi čimbenici, uključujući naše spolne hormone i njihove neprestane promjene, možemo nešto promijeniti i ne biti slijepi robovi biologije. Mozak je tek darovit stroj za učenje. Ništa nije posve nepromjenjivo. Biologija snažno utječe na naš doživljaj stvarnosti i kada smo toga svjesne možemo ga mijenjati i iskoristiti svoju inteligenciju i odlučnost kako bismo istodobno uživale i, kada je potrebno, promijenile djelovanje spolnih hormona na strukturu mozga, ponašanje, doživljaj stvarnosti, kreativnost – i sudbinu.

Iz knjige Ženski mozak

Posted on

Škola u infarktnom stanju

Djeca u školu kreću puni želje za učenjem, međutim, ovaj entuzijazam do osmog razreda nema više nitko (ni oni uspješni ni oni koji imaju teškoće i probleme u školi). Očito, našoj djeci nije dobro u školi, nije li vrijeme da se zapitamo što se dešava? Koliko smo svjesni ozbiljnosti situacije u školskom sustavu?

Školski sustav je orijentiran na sadržajno znanje, bulimično učenje i ocjenjivanje. Zanemaruje istinsko razumijevanje sadržaja, razvijanje kompetencija, praktičnih vještina i ljudskih odnosa. Svi sudionici su nezadovoljni, ali ga poslušno podržavaju i održavaju.

Društvo koje djecu pretrpava nastavnim planovima a nije u stanju podnijeti pitanje čemu to služi pokazuje ignoranciju spram škole i djece! Svi prebacuju odgovornost i traže krivca: nove generacije djece su nemoguće, roditelji više poslušno ne surađuju i petljaju se u učiteljev autoritet, društvo i politika ne cijeni i ne poštuje nastavničku struku, roditelji su ljuti na profesore i traže bolje ocjene, djeca su očajna ili bježe od škole.

Kako ovo promijeniti?

Ključni faktor procesa učenja je zdrav odnos koji profesor uspostavlja sa učenicima, da bi djeca mogla nešto naučiti, prvo moraju izgraditi čvrstu vezu sa profesorom.

Profesori su, uz roditelje najmoćnije osobe u djetetovom životu. Profesorska struka je poziv, a ne posao, ovaj plemenitu i važnu društvenu ulogu nemoguće je odrađivati!

Ako želimo  škole koje će biti bolja mjesta za našu djecu, nužno je pomoći profesorima da vrate osobni osjećaj dostojanstva, entuzijazma i samopoštovanja, kako bi mogli preuzeti odgovornost za interakcije i ozračje koje vlada u razredu.  Nastavnici o vještinama vođenja i kompetencijama odnosa ne uče u svojoj edukaciji i loše su pripremljeni za stvarnost u školi, kao što škole loše pripremaju djecu za život. A to je vještina koja se prilično lako može naučiti, ukoliko se želi!

Veća kompetencija u odnosima bi najviše koristila samim nastavnicima koji su frustrirani od svakodnevnih verbalnog, psihičkog i fizičkog ponižavanja od strane učenika, roditelja, političara i društva.

Stvari mogu biti bolje i drugačije,  svi imamo moć razvijati samosvijest i utjecati na kvalitetu vlastitog života, to je pitanje osobnog izbora i nema veze s državom i politikom.  Promjene koje očekujemo od mladih, počinju kad odrasli krenu od sebe!

Posted on

Zašto odrastanje.hr?

Roditeljstvo je najvažniji i najizazovniji odnos koji imamo u životu. Nitko nas ne uči kako biti dobar roditelj, u toj ulozi se uglavnom „snalazimo“ na osnovu iskustva vlastitog odrastanja, te nešto znanja pokupljenog usput, i to je to. Roditelji vole svoju djecu i rade najbolje što znaju u datom trenutku, pritom često griješimo i onima koje najviše volimo činimo štetu. To ne želi ni jedan roditelj! Griješiti je ljudski i jedino iz grešaka možemo naučiti što je konstruktivno, a što destruktivno za naš odnos, ali trebamo biti motivirani na učenje i promjene!

U želji da što jednostavnije, svima razumljivo i dostupno, kroz konkretne primjere osvijestim svakodnevne načine na koje „odgajamo“ vlastitu i djecu oko nas, te što je potencijalno konstruktivno a što destruktivno za odnos s djetetom, pokrenut je ovaj portal. Sadržajem ovog portala želi se pomoći roditeljima da ostvare univerzalni cilj roditeljstva- da budu što uspješniji u potpomaganju djeci da izrastu u zadovoljne, zrele i sretne ljude te da u tom procesu odrastanja s djetetom ostanu u dobrom odnosu, te se razvijaju zajedno s njim! Roditeljstvo se uči kroz avanturu odrastanja zajedno sa svojim djetetom!

Mr.sc. Polona Bencun Gumzej, doktorica medicine, specijalistica školske i sveučilišne medicine