Daily Archives

2 Članka

Posted on

Važnost profesora

 

Zadnjih 15ak godina držim predavanja, uglavnom na temu roditeljstva i odnosa sa djecom. Ponekad se publika sa mnom slaže, ponekad ima pitanja koja se odnose na dnevni život, ponekad se i ne slažu s onim što govorim. I to je nešto što me veseli, to je znak da me slušaju i razmišljaju.

Razlog zašto se ja uopće bavim ovim predavanjima je neka vrsta pokušaja da budem „dječji advokat“ i artikuliram svijet i pogled na odrasle iz kuta djeteta. To je moj pokušaj približavanja svijeta djece odraslima, koji žele i spremni su, bolje razumjeti, prihvatiti i odnositi se prema djeci.

U sklopu projekta sa Zadarskom privatnom gimnazijom zagrizla sam u temu koja mi je već jako dugo u mislima i dotiče me se na puno načina: tema „Kako je djeci u školi?“.

Potpuno svjesno i namjerno sam stavila i naslov „Škola u infarktnom stanju“ i naravno očekivala da će naslov i tema potaknuti burnu raspravu.

I jesu, ali ne baš onako kako sam se nadala…. Već tijekom prvih par slajdova osjetila sam (bilo je skoro opipljivo) da nešto nije u redu, ali obzirom da se predavanja snimaju i biti će dostupna širokoj publici na youtubeu, odustala sam od ideje da stanem i upitam što se događa? I nastavila s predavanjem do kraja….. Jako sam sretna da smo odlučili ovaj put, za razliku od ostalih predavanja snimati i razgovor koji obično uslijedi nakon.

Raspravu neću komentirati, mislim da je zanimljiva sama po sebi kao sukob dva načina, dva pristupa stvarima, dva sustava razmišljanja.

Tu noć nisam baš najbolje spavala i moram priznati da mi je to predavanje i posebno ta rasprava dalo dragocjene uvide: Što je to u mom načinu izazvalo ovakvu burnu reakciju otpora?

Znam da bi mi svi bili bolji roditelji, profesori, nastavnici i učitelji kada bi živjeli u društvu koje nudi materijalnu i socijalnu sigurnost, koje uvažava i poštuje pojedinca i koje funkcionira pravedno. S više entuzijazma i kreativnosti bi se mogli posvetiti svojim ulogama kad ne bi morali brinuti za egzistenciju, za sutra, za kurikulum, nastavni plan i program…..

Ali, eto živimo tu gdje živimo, životni uvjeti će se mijenjati, da li na bolje ili ne, ne znamo, kurikulum isto tako, poštovanje i dignitet u međuljudskim odnosima je svakim danom sve niže…..

Ipak u svakom od nas: roditelju, profesoru, nastavnici i učiteljici postoji nevjerojatno veliki kapacitet  za promjenu. Te promjene su naoko malene, beznačajne, nemaju utjecaja. Sve dok u jednom trenu ne shvatite da se bolje osjećate u svojoj ulozi, da sa djecom imate bolji odnos, da način na koji Vi poštujete djecu počinje biti način na koji djeca poštuju vas…. Doživjela sam to i znam o čemu govorim.

Idemo se vratiti na temu! Što je u mom načinu, izlaganju i predavanju povrijedilo neke profesore?

To su ljudi koji su cijeli svoj život posvetili djeci, provode svaki dan s djecom i rade svoj posao najbolje što znaju. I to treba poštivati.  I ja sam mislila da to jesam dovoljno naglasila, ali nisam….

Proces promjene (pa čak i na bolje) uvijek ide polako, i moja promjena (i ja sam nekad bila uvjerena da znam najbolje) je trajala godinama. Shvatila sam da je to predavanje samo prvi korak u zajedničkom  putu koji ću proći s nekim od ljudi koji se žele promijeniti i bolje razumjeti sebe i djecu. I unatoč prvom obeshrabrenju u susretu sa obrambeno napadačkim stavom dijela publike ovo predavanje me je naučilo koliko polako i s koliko neophodnog poštovanja i čak poniznosti trebam pristupiti ovoj osjetljivoj temi. I zahvalna sam na svakoj prilici koju ću dobiti od nastavnika, profesora i učitelja…

Posted on

Roditeljstvo

 

Velike životne odluke (od izbora zanimanja do izbora životnog partnera) najčešće donosimo u periodu života kad još nismo u potpunosti svjesni sebe, često nošeni biološkim i društvenim imperativima (od kojih je jedan – imanje potomstva).

Idealno bi bilo kada bi prvo upoznali sebe dovoljno da znamo kuda želimo ići i što želimo raditi u životu i onda (kad to znamo) nađemo partnera s kojim to želimo. Naši životni putovi najčešće idu potpuno obrnutim redoslijedom: najprije nađemo partnera, pa gledamo kuda ćemo i onda se počnemo pitati tko sam? Gdje sam tu ja? Kad tome dodamo i sve naslijeđene i naučene mehanizme (koji su u svakoj obitelji različiti) brak kao partnerska zajednica predstavlja veliki izazov.

Svi u brak i roditeljstvo ulazimo puni ideala, nada i vjere. Jedino iskustvo kako roditeljstvo i partnerstvo treba izgledati je ono što smo doživljavali i gledali tijekom vlastitog odrastanja. Svi mi u brak donosimo cijeli paket ideja i mehanizama koje smo naučili u svom djetinjstvu i koje shvaćamo zdravo za gotovo: „Moja mama je sve to obavljala, kako to moja žena neće ili ne može?“  Vrlo često imamo potpuno nesvjesne ideje (usađene putem medija, romantičnih filmova i knjiga) kako vjenčanjem rješavamo sve naše brige. Razumski je jasno da brige tek tada počinju, ali kad pogledamo količinu energije i novca koju mladi par ulaže u pripremu vjenčanja u odnosu na uloženi trud upoznavanja jedan drugoga, samog sebe i mehanizama na kojima brak počiva dobivamo ogroman nerazmjer.

 

Kreirati zdrav obiteljski sustav nije nimalo lako, iako mnogima uspijeva a da uopće o tome ne razmišljaju. To su oni sretnici koji su odrasli u manje-više zdravim obiteljima.

Što je uopće obitelj? Sa stanovišta djeteta to je zajednica u kojoj dijete ili djeca uče kako i što znači biti odrasli.

Zajedničke karakteristike zdravih obiteljskih sustava su:

  1. Značajna razina povezanosti, jaki osjećaj pripadanja, stabilnosti, predvidivosti i sigurnosti.
  1. Svi u obitelji imaju slobodu individualnosti, izražavanja svojih emocija, stavova, želja i ideja (biti drugačiji, i dalje pripadati).
  2. Temeljna vrijednost je međusobno poštovanje i uvažavanje, bez obzira na dob
  3. Te obitelji su fleksibilne: moguće je stvaranje grupica, podgrupica, mogući su kraći ili duži odlasci i povratci članova obitelji a da to ne znači raspad obitelji. Povremeno uključivanje osoba izvan obitelji (prijatelji, cure, dečki, bake, djedovi) ne ugrožava funkcioniranje obitelji
  4. Najjači savez unutar obitelji je roditeljski savez. Moć i odgovornost pripadaju roditeljima.
  5. Granica među generacijama je jasna

 

 

S druge strane obitelji u kojima vlada destruktivno ozračje (prvenstveno za odrastanje djece) odlikuju sasvim druge osobine i mehanizmi:

 

  1. Nefleksibilnost: funkcioniraju po ustaljenim obrascima i svaki poremećaj (čak i oni koji su prirodni, kao odrastanje i odvajanje od roditelja) je prijetnja do razine raspada
  1. Vrlo često vlada mehanizam stopljenosti, sve se doživljava kao MI. JA i individualnost su sebični i nepoželjni. U ovim obiteljima obično vlada jedna osoba (nerijetko baka ili majka) koje se ne mogu separirati od svoje djece i koje sve što se događa ili što njihova djeca rade doživljavaju osobno. To su one mame koje kažu: „Joj, prošli tjedan smo bili bolesni (iako je samo dijete bilo bolesno)“, „Izluditi će me, ništa mi ne jede….“
  2. Posebno destruktivni mehanizmi koji se dešavaju su partnerifikacija i parentifikacija djeteta. Ovo se dešava u obiteljima u kojima je savez i odnos među roditeljima značajno narušen i jedan, ili oba roditelja stavljaju dijete ili djecu u poziciju partnera ili čak svog roditelja. Povjerava se djetetu, traži da ga dijete razumije, traži emotivnu podršku u djetetu, ponekad i zaštitu (u slučajevima npr. obiteljskog nasilja)
  3. Svi smo mi ponekad nedosljedni, to je potpuno ljudski, svi smo skloni nadmetanju i čak i to djeca mogu shvatiti, ali kada nedosljednost i nadmetanje postanu dominantni načini na koje komuniciramo unutar obitelji to jest destruktivno za djecu.
  4. Kada su partnerski odnosi loši i utemeljeni na patološkim mehanizmima često roditelji pred djecom podrivaju autoritet drugog roditelja: „Pusti tatu, on ne mora znati….. nećemo reći mami, nije bitno što je ona kaže“
  5. Isključivanje jednog člana obitelji – ponekad roditelja (kada su partnerski odnosi loši), a ponekad neki parovi budu toliko zaokupljeni svojim intimnim životom da im je vlastito dijete višak i smetnja, te ga uz niz isprika prepuste bakama i djedovima na skrb.
  6. Za zdrav razvoj djeca trebaju biti viđena, često roditelji koji su zaokupljeni svojim unutarnjim (depresija, zaokupljenost traumom) ili vanjskim životom (egzistencija, karijera, partnerski odnosi) jednostavno nemaju kapaciteta stvarno VIDJETI potrebe, stanje i emocije svog djeteta.
  7. Obitelji u kojima su pravila važnija od potreba pojedinca. To su tradicionalne autokratske obitelji u kojima se zna točno što kada i kako treba…. Svako odstupanje od pravila izaziva veliko negodovanje i postaje veliki problem.
  8. Često roditelji daju takozvane „double bind“,  dvostruke poruke koje dijete stavljaju u pat poziciju, što god da napravi – koju god naredbu da posluša napraviti će krivo! Npr. misli svojom glavom, slušaj me što ti govorim!
  9. Nikako ne smijemo smetnuti s uma i transgeneracijski prijenos ovih obrazaca! Kako su vrlo često oni nesvjesni, mi odrastemo s uvjerenjem da stvari jedino tako i mogu funkcionirati, to nam je nešto potpuno „normalno“!

 

Ovdje sam nabrojila samo neke od najčešćih mehanizama, iako ih ima puno više, jer „svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način“. Naravno da svi mi u našim obiteljima ponekad i povremeno činimo sve ili neke od gore nabrojenih destruktivnih mehanizama, koliko će oni utjecati na pojedino dijete ovisi o intenzitetu i učestalosti. Nadalje iako su destruktivni, ovi mehanizmi mogu biti jako funkcionalni i mogu se generacijama prenositi kao „normalan“ način kako obitelj treba funkcionirati!