Daily Archives

2 Članka

Posted on

Read more about ..

 

 

Dječje krađe: bezazlena pojava odrastanja ili ?

 

Radim s djecom, svašta pitam, svašta čujem… iako sam na puno toga spremna, ponekad se iznenadim. I onda pokušavam shvatiti….

Zadnjih godinu dana u susretima s djecom i tinejdžerima mi onako usput iskrsava tema krađe: Jel to u redu, koliko je to dozvoljeno, moralno, nezakonito, pošteno, hrabro, dokaz pripadnosti….

Nisam se puno hvatala za tu temu, uvijek mi se činilo da to plesanje na granici zakona (jer tko od nas nikad nije nešto ukrao?  Makar žvakaču?) spada u prirodni tijek odrastanja. Ta pripadanja „bandi“  dio su adolescentnog bunta i samodokazivanja, neka vrsta adrenalinskih „inicijacija“. Faza koja kratko traje i prolazi….

Onda u jednom trenu shvatim da današnji „klinci“ za razliku od nas „starih“ u propitkivanju što je ok a što nije imaju sasvim drugačije (za mene neočekivane) kriterije. Nemaju osjećaj da to što rade nije dobro, ne srame se i nemaju krivnju, niti osjećaj odgovornosti za to što rade. Nekako „pa to je normalno“ stav.  Normalne su organizirane grupice osnovnoškolske djece  koja kradu po dućanima i organizirano prodaju te stvari… I to nisu samo djeca iz „problematičnih obitelji“ to su najobičniji prosječni klinci prosječnih „dovoljno dobrih“ roditelja. I to rade već par godina… neki od nižih razreda osnovne…. E tu sam zastala….

Od kud sad to?

Naravno da je svaki slučaj i razlog zašto se neko dijete odluči krasti (svjesno ili nesvjesno povedeno imperativom vršnjaka) stvar djeteta, obitelji i trenutka i ne možemo  sve trpati u isti koš.

Ipak, ako pokušamo pojednostaviti ovu priču, razlozi zašto klinci kradu daju se svesti na 3 uzroka:

  1. Dokazivanje, pripadanje skupini, izazov. To su događaji koji se provlače tijekom djetinjstva i imaju status „lovačkih priča“ o hrabrosti. Nekada su to bile susjedove trešnje, ponekad slatkiši iz dućana, ponekad i nešto ozbiljnije. Djeca koja nemaju dodatno opterećenje bilo osobno bilo obiteljsko ili socijalno vrlo brzo izađu iz ove faze.
  2. Drugi razlog zbog kojeg se upuštaju u krađe ili djela s one strane zakona imaju djeca koja, na žalost, odrastaju u neprimjerenim uvjetima, uz odrasle koji nisu prisutni ili su prisutni na neprimjeren način. Njima ovo postaje stil života, nešto normalno, identifikacija.
  3. I konačno treći i ne najmanje važan razlog je zapravo onaj koji se u konačnici pokazao kao glavni: djeca surađuju! Svijet u kojem živimo ima jednu glavnu vrijednost: novac! Htjeli mi to vidjeti ili ne, novac je mjerilo uspjeha, novac je izvor frustracije, novac je mjerilo sreće. Djeca gledaju svijet oko sebe i donose svoje zaključke. Istovremeno gledaju svoje roditelje koji se za svaku kunu bore i rade cijeli dan da bi njima priuštili – nešto materijalno…. Stisnuti između ova dva imperativa: da bi bio faca moraš imati za kavu, sok, cigare, hooverboard, mobitel…. I svojih roditelja koje ne žele dodatno financijski opterećivati jer već jedva spajaju kraj s krajem…. Što ostaje? Zaključak (ako imate 12, 13 ili 15g) je logičan!

Zbog svega ovoga, želim ovdje govoriti o široj dimenzija ove priče- odgovornosti svih nas!

Svi mi u sebi imamo dva važna putokaza: krivnju i sram. Krivnju osjećamo kad prekršimo zakone i društvene norme, sram kad prekršimo naše unutarnje moralne granice. Na prvi pogled jednostavno, zapravo je vrlo relativno:

  1. Zakoni i društvene norme (pisane i nepisane) se mijenjaju s vremenom i stvari koje su vrijedile prije 5, 10, 30 ili 200 godina više ne vrijede. Samo kad pogledamo čin oko kojeg je ovaj tekst i napisan stvar je vrlo relativna: koliko je danas krađa društveno neprihvatljiva? Ne želim ulaziti u sve nepravde koje se svakodnevno dešavaju i koje djeca vide, čuju, osjećaju naše nezadovoljstvo, ljutnju i tumače na svoj način! Ni kad pogledamo u prošlost nema „čiste“ slike: parola „snađi se druže“ iz onih vremena je značila ukradi al da se ne skuži….

Ajmo još malo dalje u prošlost: naši opjevani junaci hajduci iz perspektive ondašnjih vlasti i zakona su bili….. hm kradljivci….

Robin Hood, što je pouka? Krađa je ok ako daješ siromašnima?

Očito nam društvene norme i važeći zakoni ne mogu dati jasnu granicu što je ok, a što nije… Što djeci ostaje? Unutarnji osjećaj što je pravedno, moralno, dopušteno…. Tu smo na još skliskijem terenu…

  1. Naš unutarnji sustav vrijednosti, osjećaj što je ispravno a što nije, nastaje naravno tijekom odrastanja. Dijete upija ovaj sustav prvenstveno u obitelji, potom gledajući i slušajući okolinu. Ovaj sustav može biti vrijednosno prilično skrivljen, primjerice u robovlasničkom društvu nitko nije imao osjećaj da radi nešto krivo jer unutarnji sustav vrijednosti  nije roba doživljavao kao ljudsko biće. Ako se vratimo na temu ovog članka, pitanje da li je krađa dozvoljena ili nije, odnosno hoće li sam čin u djetetu izazvati osjećaj srama i krivnje jako ovisi o tome kako je dijete doživjelo stavove i pravila okoline u kojoj odrasta. Naravno, najveći utjecaj imaju stavovi i ponašanja unutar obitelj, ali ne smijemo zanemariti važnost utjecaja okoline! Dakle svih nas!

Upravo zbog toga i pišem ove redove, stvari koje se nama podrazumijevaju (krasti je loše i zabranjeno), djeca ne znaju ili tumače na svoj način! Živimo u vremenu nejasnih i relativnih pravila i granica, ne postoji jasan, svima poznat sustav vrijednosti i pravila. Protok informacija i promjene su svakodnevne.  Nadalje, sam čin krađe u dućanu može iz perspektive djeteta biti idealiziran, skoro Robin Hoodovski (jer krade se od bogatih vlasnika trgovačkih lanaca), djeca nisu svjesna koliko ta krađa utječe na blagajnice i prodavače, ljude koji ne tako rijetko budu kažnjeni i snose posljedice. A to su njihove mame, tate, tete i susjedi….

Mi odrasli, i kao roditelji i u svim drugim ulogama imamo odgovornost govoriti, ponavljati i osvješćivati što je ispravno a što ne…. Imamo odgovornost biti neka vrsta svjetionika koja će djeci olakšati orijentaciju u svijetu koji relativizira sve!

Nadalje, zašto mi odrasli ne pronalazimo i ne bavimo se time kako pružiti djeci mjesto i prostor gdje bi se dokazivali, imali adrenalinske izazove, zarađivali novac, bili poduzetni, kreativni, bavili se stvarima s ove strane zakona! Jer onog trenutka kada dobiju mogućnost dokazati se, biti uvaženi i poštovani i prihvaćeni zbog onoga u čemu su dobri (što god to bilo), potreba za dokazivanjem s one strane zakona će definitivno biti manja.

Što učiniti kada otkrijete ili saznate da je vaše dijete upleteno u krađe?

Uh, to sigurno nije ugodan osjećaj:  preplavljeni ste s ljutnjom, nevjericom, razočarenjem, sramom, bijesom, strahom. Koktel emocija koji će vas potjerati da što prije razrješavate situaciju: kaznite, izvičete se, pokažete svoje razočaranje, ljutnju…

I naravno da ćete to učiniti, samo zapamtite: roditeljstvo je cijeloživotni  poziv, nije hitna služba gdje je svaka minuta presudna. Kao i sve teške situacije u životu i ova je prilika za učenje. Prilika za vraćanje u odnos sa svojim djetetom (jer, negdje ste se pogubili, to je sigurno).

Pokažite kako se osjećate, vaše razočarenje i ljutnja su nešto što tinejdžeru najteže pada. Razgovarajte, slušajte, pokušajte razumijeti!

Razumijeti ne znači opravdati!

Ako kažnjavate, onda ta kazna mora biti dogovorena sa tinejdžerom, ona mora biti primjerena i biti nešto što će djetetu dati osjećaj da se „iskupilo“.

I u konačnici, potražite stručnu pomoć – za sebe. Ponekad i za dijete!

Posted on

Read more about ..

Kako me psihoterapija promijenila

Pomogla mi je da shvatim kako biti bolji i sretniji roditelj, jer kad sam sretna ja, sretna su i moja djeca kao i ljudi oko mene. Shvatila sam da djeca moraju biti i tužna i ljuta i potištena, ne uvijek samo sretna. Shvatila sam kako treba davati iz gušta bez očekivanja da ti se vrati istom mjerom (vratiti će se, na neki drugi način).

Shvatila sam kako su misli važne i mogu promijeniti puno toga, to što govorimo je manje važno, djeca uče gledajući nas a ne slušajući.

Shvatila sam koliko sam JA bitna, važna i moćna.

Shvatila sam da mi se nitko neće rugati ako pogriješim dok govorim pred publikom, a ako se netko i naruga, to govori samo o njemu kakav je. Ja imam pravo pogriješiti i to je ljudski.

Javni nastup (ili najobičnije govorenje pred par ljudi) prije psihoterapije mi je bila noćna mora. Noćima nisam mogla spavati, sada je to najobičnija trema koji imaju svi veliki govornici.

Draga dr. Polona pomogla si mi da shvatim da sam ja lijepa, pametna i zaslužujem sreću, to je promijenilo moj svijet, moj odnos prema sebi i prema drugima.

Da da, postala sam hrabra, kažem što mislim i puno se manje bojim.

Na mom radnom mjestu odgajateljice u vrtiću pomažem drugim roditeljima da se lakše nose s problemima roditeljstva.

Svoju djecu u vrtiću nastojim naučiti da je svatko od njih poseban i divan baš takav kakav jest.

Učim ih (svojim primjerom) da se bore za sebe i vjeruju u sebe, da je sve važno: ljudi, životinje, biljke i da ne možemo jedni bez drugih, svi ovisimo jedni o drugima.

Naučila sam da je lako dosadno , a ono što je teško je zanimljivo i izazovno!

Hanja Kresović