Emocionalna inteligencija

11 Članaka

Posted on

Osjećaj manje vrijednosti, strah, sram i krivnja – ubojiti alati u rukama roditelja

 

Svi mi griješimo i to je dio naše spontanosti, ali je važno osvijestiti one poruke koje svakodnevno upućujemo našoj djeci čije značenje ostavlja trajne i pogubne posljedice. Jako često se u psihoterapijskom radu sa odraslima susrećem s osjećajem manje vrijednosti,  osjećajem da nešto ne zaslužuju, osjećajem da moraju zaslužiti da ih netko voli, vjerujem da su se mnogi prepoznali…

Posted on

Svađate se? Izvrsno! Iskoristite priliku!

Ono što najviše razvija emocionalnu inteligenciju su trenutci sukoba, frustracije i ljutnje. Kako voditi dijete kroz ove situacije? Najvažnije je ostati u odnosu s djetetom: kada dijete ima ispad, umjesto na njegovo ponašanje (kakvo god ono bilo), usmjerite se na osjećaje: “Vidim da ti je teško, da si ljut/ tužan/bespomoćan, tu sam, pomoći ću ti, pokušati ćemo zajedno naći rješenje” Naravno, ponekad je njihov najveći problem vaša zabrana ili naredba, u tom slučaju je važno ostati dosljedan ali s razumijevanjem:  “Ne to ne možeš, vidim da si razočaran”. Što je dijete više izvan kontrole to vi morate biti mirniji, ali uključeni i sigurni. Nije vaš zadatak da kontrolirate djetetove emocije već svoje!!!

Posted on

NAJČEŠĆE RODITELJSKE GREŠKE

Koje su najčešće roditeljske greške i načini koji blokiraju djetetovu emocionalnu inteligenciju:    

  1. Ignoriranje djetetovih osjećaja, često dječje uzrujavanje smatramo gnjavažom, nečim nevažnim što će i tako proći će samo od sebe, samo treba pričekati.
  2. Ponekad su roditelji pretjerano popustljivi, primjećuju djetetove osjećaje ali ne pokušavaju ukazati na drugačiju mogućnost reagiranja.  Teško se nose s djetetovim emocijama tuge ili ljutnje pa ih pokušavaju što prije umiriti najčešće cjenkanjem i mitom, samo da dijete prestane biti tužno ili ljuto.
  3. Za dijete su najteže roditeljske reakcije koje su praćene prezirom ili ismijavanjem djetetovih osjećajima, grubost  u kritiziranju i kažnjavanju ostavlja trajne ožiljke.

Posted on

VAŽNOST SOCIJALNIH VJEŠTINA

Socijalne vještine su djeci jako važne jer one određuju koliko će dijete biti prihvaćeno i popularno. Trenutak ulaska u igru je težak za svako dijete, najomiljenija često budu odbačena kad se pokušaju pridružiti skupini koja se već igra. Djeca mogu bit okrutno izravna:  makni se, mrzimo te, NE ti ne možeš! Popularna djeca (emocionalno inteligentna) promatraju što se događa, prihvaćaju pravila skupine, čekaju potvrdu statusa i tek onda preuzimaju inicijativu u igri za razliku od neusklađene djeca koja prerano pokušavaju preuzeti vodeću ulogu, nameću se, mijenjaju temu prenaglo ili prerano, ne slažu se s ostalima i u konačnici budu odbačena od skupine vršnjaka.  Naravno da njima nije jasno zašto se to događa.

Posted on

CIJELI ŽIVOT UČIMO

Djeca koja odrastaju u okruženju koje je nepredvidivo ili emocionalno zlostavljačko mogu postati preosjetljiva na emocije drugih ljudi, preokupirana tuđim osjećajima, patiti od nepredvidivih intenzivnih emocionalnih uspona ili padova. Ipak imamo cijeli život i druge odnose koji mogu pomoći u reparaciji bolnih točaka iz djetinjstva, jedan od njih je i psihoterapija.

Posted on

KAKO RAZVIJATI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU KOD DJECE?

Kako možemo razvijati ove sposobnosti kod djece? Prvo i osnovno je imenovati i prepoznavati emocije koje osjećaju. Razumijevanje raspona i složenosti emocija raste s dobi i jezičnim sposobnostima djeteta. Važno je omogućiti im svakodnevno kroz razne igre i aktivnosti razgovor, igru, crtanje, glumu o svemu onome što ih ljuti, rastužuje ili zbog čega se osjećaju krivima, analizirati te situacije skupa sa njima. Razgovarati i o veselijim osjećajima – što ih čini sretnima i ponosnima, učiti načine kako povećati zastupljenost pozitivnih osjećaja. Razgovor o emocijama najizravniji je put do njihova razumijevanja i kontrole.  Znati prepoznati i priopćiti emociju važan je dio komunikacije i značajna je vještina emocionalne kontrole, djeca koja ne nauče razumjeti i izraziti svoje osjećaje teško će se snaći u situacijama emocionalnih konflikata.

Posted on

ŠTO JE EMOCIONALNA INTELIGENCIJA?

Što je to emocionalna inteligencija? Najkraće rečeno to je sposobnost upravljanja sobom i odnosima s ljudima. Sastoji se od 4 dijela:

  1. Samosvijesti – Svjesnosti o vlastitim osjećajima i razumijevanje zašto se tako osjećam
  2.  Samoregulacije – sposobnost upravljanja neugodnim emocijama na adekvatan način – ne ignoriramo ih, ne potiskujemo ali ni ne dozvoljavamo da nas preplave ili blokiraju. Ključ emocionalne inteligencije je nadzor nad trajanjem i intenzitetom uznemirujućih emocija. Važan dio samoregulacije je i sposobnost izazivanja ugodnih emocija: samo-motivacije, entuzijazma i samo-tješenja.
  3. Empatije – Sposobnost s kojom se rađamo, ona  doslovce znači da osjećamo što drugi osjeća (radar za emocionalno stanje okoline). Djeca kojoj roditelji skreću pozornost na to kako se osjeća drugo dijete, senzibiliziraju ih za suosjećajnost (naravno bez posramljivanja i krivnje)
  4. Socijalnih odnosa- Objedinjavanje i primjena gore navedenog u socijalnim odnosima. Usklađivanje vlastitog ponašanja sa emocijama koje osjećamo i razumijevanje emocionalne stvarnosti drugih osoba.
Posted on

TANTRUMI SU MEHANIZAM ZA PREŽIVLJAVANJE

Dijete može savladati puzanje i hodanje ponavljanjem pokreta, što ne znači da će ponavljanjem shvatiti koncept zašto treba obući cipele ili piđamu. Prve 2-3 godine djeca nemaju sposobnost  dugoročne pohrane podataka – memorije. Zato nemamo sjećanje na prve godine našeg života. Za malu djecu sve je novo i uzbudljivo, nema iskustva i sjećanja na temelju kojeg bi prosuđivali stvari. Oni funkcioniraju kao simpatična Dora iz „Potrage za Nemom“. Mozak malog djeteta ne razlikuje životnu opasnost od nepoznate situacije, za njih dobivanje plave šalice umjesto crvene može pokrenuti mehanizam životne ugroženosti. Gubljenje kontrole i vriska su mehanizmi kojima dijete dobiva najveću moguću pažnju u situaciji u kojoj se osjeća životno ugroženo, nekontrolirano mahanje i urlanje može zbuniti napadača, prizvati pomoć i spasiti život…. U divljini naravno!

Posted on

ŠTO RAZVIJA MOZAK?

Mozak djeteta se intenzivno razvija prvih 3 godine, mozak 3.5 godišnjeg djeteta je 2.5 puta aktivniji od mozga odraslog čovjeka i kroz prve 3 godine dijete izgradi bilijune sinapsi. Ta sposobnost stvaranja sinapsi i nastajanja novih živčanih stanica naziva se plastičnost mozga, i tu sposobnost zadržavamo cijeli život! Sinapse i stanice mozga se stvaraju vježbanjem, iskustvom i ponavljanjem,  nema kemikalije koja potiče plastičnost! To je i dobra i loša vijest: na taj način možemo promijeniti svaku našu destruktivnu osobinu i ponašanje, ali isto tako možemo stvarati u našem mozgu obrasce i putove koji negativno utječu na naš život. Mozak se svakodnevno oblikuje u skladu s iskustvom koje doživljava i okolinom, a najviše ga oblikuju konflikti i frustracije. Važno je znati da sa svakom interakcijom sa svojim djetetom vi gradite svoj i djetetov mozak….  Istovremeno!

Posted on

EMOCIJE SU SREDSTVO KOMUNIKACIJE

Kada dođemo na svijet bespomoćni smo, ne kontroliramo svoje tijelo, ne razumijemo jezik i pravila…. Jedino sredstvo komunikacije koje je bebama na raspolaganju  su osjećaji. Beba svojim osjećajima signalizira okolini svoje potrebe: za hranom, toplinom, blizinom, ljubavlju. Emocije informiraju i upozoravaju okolinu o bebinom stanju, a istovremeno beba ima sposobnost očitavanja osjećaja odraslih i na taj način procjenjuje okolinu. Emocije su  mehanizam preživljavanja, inteligencija povrh logičke. Npr. emocije straha i bola služe zaštiti od opasnosti: ako beba ima upalu uha ona vrišti – komunicira. Majka po vrsti plača zna da li je panika opravdana i mora li hitno reagirati! Svaka mama zna da nisu sve vrste plača iste, one ovise o bebinim emocijama, koje majci govore što se s bebom događa. Ljudska beba je jedna od najbespomoćnijih beba među sisavcima, ta bespomoćnost je evolucijski kompromis rađanja prije nego je zrelost živčanog sustava dosegla razinu dovoljnu za preživljavanje. Kada bi se rađali sa mozgom koji je dosegao tu zrelost, naše majke bi umirale pri porodu. S jedne strane smo dobili sposobnost komunikacije emocijama i riječima, logičkog i apstraktnog razmišljanja a cijena je dugotrajna ovisnost o okolini u vrijeme odrastanja. Naravno, mi cijeli život ostajemo međuovisni, ali u prvim godinama je to pitanje života i smrti.