Odrastanje dječaka

14 Članaka

Objavio Polona Bencun -

ŠTO JE U PODLOZI OVISNOSTI

Što kada bih rekla da je temeljna postavka dijagnoze „ovisnost“ potpuno kriva? I da je to poznato već nekih 50ak godina, i da je cijeli društveni sustav liječenja, pa čak i prevencije ovisnosti postavljen na krivim temeljima? Uporno se borimo protiv dilera (prilično bezuspješno, ali to nije moje područje), učimo djecu „Kako reći NE“, strašimo ih posljedicama pušenja, drogiranja i alkoholiziranja…. I imamo sve veći problem sa svakom narednom generacijom. Nije li vrijeme da stanemo na loptu i zapitamo se što to krivo radimo?

Objavio Polona Bencun -

ŠTO DJEČACI TREBAJU OD NAS?

Najvažnije što mi odrasli u ovom trenutku trebamo je osvijestiti i razumjeti dječake i njihovu energiju, osobnost i temperament. Prihvatiti visoku razinu aktivnosti i osigurati im mjesto gdje je mogu ispoljiti. Važno je uključivanje dječaka kao savjetnika, dopustite da vam predlože rješenje.  S njima treba razgovarati na način koji uvažava njihov ponos i muževnost. Dječacima je potreban odgoj koji je jasan, stalan, racionalan u očekivanjima, ujednačen i ne koristi se grubošću.

Objavio Polona Bencun -

KAD DJEČAK POSTAJE MUŠKARAC, OTAC DOBIVA DRUGU ULOGU

Kako dječaci rastu, očevi ih manje grle i dodiruju, češće ispravljaju, grublji su i kad se igraju to je u natjecateljskom duhu. Istovremeno prema kćerima su pažljiviji i nježniji, zaštitnički raspoloženi.

Za muškarce je emocionalnost strana, mnogi ne razumiju ni vlastite osjećaje, teško im je izraziti ljubav prema sinu. Umjesto toga nude ono što je odnos s drugim muškarcem: natjecanje, kontroliranje, kritiziranje – posebno kad dječak u adolescenciji počne “ugrožavati” očev autoritet. Tinejdžeri oca smatraju zadnjom osobom kojoj bi se povjerili a najviše uživaju u trenutcima kad ih očevi slušaju i uvažavaju. Kad otac i sin nisu u stanju razgovarati o temama koje su nabijene emocijama, odnos se svede na razmjenu: otac zadovoljava materijalne potrebe sina (plaća sve) i zauzvrat očekuje poslušnost, poštovanje, ljubav i zahvalnost (koliko sam ti dao!) S druge strane ne zaboravimo da su i očevi adolescenata iznimno ranjivi (suočeni sa starenjem, neuspjesima, neostvarenim snovima). Dolazi do sukoba između rastuće snage adolescenta i obrambenog stava oca.

Objavio Polona Bencun -

IGRA S OCEM JE UČENJE VAŽNIH ŽIVOTNIH VJEŠTINA

U dječakovi očima otac je uzor, super junak, ideal, od oca on uči kako rješavati probleme,sukobe, kako surađivati u obitelji, zajednici i na poslu. Očeva djela govore više od riječi! Značajan dio ovog učenja odvija se u ranom djetinjstvu na igralištu. Igra je neophodna u razvoju mozga, ona služi UZBURKAVANJE EMOCIJA! Nogomet, košarka, hrvanje, daju mozgu u razvoju bezbroj prilika za vježbanje rješavanja problema, razmišljanja, osjećanja, izražavanja emocija u prijateljskom okruženju. U igri se može pasti, ozlijediti se, izgubiti, pobijediti, osjetiti očaj i ushit. Dječak s ocem može istraživati emocije, učiti kako se nositi s frustracijom, dostojanstveno pobijediti ili izgubiti, kako kontrolirati svoj temperament.

Objavio Polona Bencun -

VAŽNOST OČEVA

Postoje brojna istraživanja koja ukazuju na važnosti prisutnosti i uključenosti oca: djeca su pametnija, psihički stabilnija, uspješnija u školi i u životu. Ovdje govorim o ozbiljnim istraživanjima na tisućama djece koja su praćena po 30ak godina i gdje su se u obzir uzimali razni parametri od dohotka, zanimanja, obrazovanja, IQa, vjerskih običaja… jedan od parametara je bio i sudjelovanje oca u tzv. „školi za roditelje“ (parent effectivness training). Od svih čimbenika, jedino sudjelovanje oca u ŠZR je značajno utjecalo na djetetovu uspješnost u odabiru zanimanja i veći dohodak u dobi od 27g. Očeva emocionalna uključenost i toplina utječe na djetetovu manju sklonost delikvenciji.

Objavio Polona Bencun -

ZAŠTO SU DJEČACI SKLONIJI UPASTI U ZAMKU KOCKANJA, OPIJANJA I DRUGIH OVISNOSTI

Kad dječaci završe osnovnu školu i krenu u srednju, otkriju cijeli jedan svijet koji je jednostavan, predvidljiv, daje iluziju moći i cijenjen je u muškom društvu. Govorim o ritualima opijanja, kifa, pušenja, šmrkanja, kockanja, izlaganja riziku kroz tuče i kriminal. Sve ovo postaje nadomjestak i vrsta obreda “muškosti”. Za današnje dječake prvo pijanstvo je “vatreno krštenje”: vrsta dokazivanja: “može piti kao muškarac, nije kukavica koja ne pije ili odbija joint”. Svi psihostimulansi oslobađaju nakupljenu tjeskobu, ruše emocionalne barijere, privremeno ublažavaju bol usamljenosti. Priče o opijanju, krađi, tuči, izlaganju zvuče kao njihove “ratne priče”: dramatične pustolovine hodanja po rubu, testiranja granica i izdržljivosti, dokazivanja tko je “najjači i najodvažniji”. Ne zaboravimo da muževnost znači spremnost prihvaćanja rizika. Alkohol je uvjerljiva (i društveno prihvaćena !!) isprika za izbjegavanje odgovornosti – Kad si pijan možeš raditi gluposti! Složenost emocionalnih odnosa sa suprotnim spolom i osjećaj nesigurnosti i srama lako je otupiti alkoholom (nabaviti ga i piti s ekipom je primamljiva i lako izvediva aktivnost). Na žalost, dječak sa svakim opijanjem gubi priliku za savladavanje emocionalnog učenja kroz odnose s prijateljima, djevojkama, dokazivanjima i prepoznavanjima vlastitih vrijednosti. Plaća cijenu zastojem razvijanja emocionalne zrelosti. Sve dok naša kultura štiti i promovira mušku emocionalnu izolaciju, veća je potražnja na tržištu kocke, alkohola i droge. Dostupnost tog svijeta dječacima bez osnovne emocionalne edukacije koja im je nužna da bi napravili odabir, omogućuje im lako, jednostavno i dostupno bježanje od svijeta emocija.

Objavio Polona Bencun -

ULAZAK U SVIJET SEKSUALNOSTI

Kako odrastaju susreću se sa sve kompliciranijim emotivnim zahtjevima, unutarnjim pritiskom narasle seksualnosti i potpuno nepoznatim terenom – emocionalnim životom djevojčica – s kojima bi trebali i žele imati odnos oni shvaćaju svoju bolnu nekompetentnost. U društvu gdje se od muškarca očekuje da dominira, biti 15godišnjak suočen sa suprotnim spolom koji je puno jači (verbalno i emotivno, ponekad i fizički) je porazno iskustvo. I po pitanju seksualnosti dječaci su u nezgodnoj poziciji, stiješnjeni između biološkog pritiska vlastitog testosterona, zahtjeva društva i grupe dječaka kojoj pripadaju i vlastitog neiskustva. Seksualnost i otvorenost djevojčica (nezamisliva samo generaciju prije) pred neiskusne dječaka postavlja nedokučive zahtjeve: postizanje i održavanje erekcije, odgađanje ejakulacije, očekivanje da znaju što rade i vode, dominiraju i istovremeno pruže užitak drugoj strani. Sve to mnogi ne uspijevaju ni nakon godina prakse… Naravno da svoju ranjivost skrivaju iza raznih maski: od vrijeđanja i ponižavanja djevojčica do hinjene ravnodušnosti.

Objavio Polona Bencun -

ŠTO DJEČACI RADE S VLASTITOM RANJIVOSTI

Što znači biti muškarac? Muškarac mora biti snažan i vrijedan poštovanja, za njih je obrana od uvrede – pitanje časti. Tijekom odrastanja dječaci su izloženi ruganju, izazivanju i vrijeđanju, što ih stavlja u stalnu obrambenu poziciju od mogućeg napada: vide opasnost i tamo gdje je nema. Kad se osjećaju stjerano u kut, a nisu sposobni nositi se s tjeskobom ili tugom, jedino što im ostaje je agresivnost i nasilnost kojom se štite od frustracije i boli. Često ne znaju ili ne žele priznati što ih ljuti, skloni su eksploziju bijesa usmjeriti na neutralnu metu. Nitko se ne zapita što je dječaka dovelo u poziciju da ne vidi drugi izlaz osim nasilja.

Objavio Polona Bencun -

ZAŠTO NE PREKIDAMO ZAČARANI KRUG NASILJA?

Nastavnici i roditelji često ne vide što se događa (a i dječaci, za razliku od djevojčica, im se ne povjeravaju, jer to nije „muški“) a i kad vide misle da je to normalno za dječake. Ponekad se osjećaju bespomoćno jer imaju vlastita  bolna sjećanja iz djetinjstva i spoznaju tu se i onako „ništa ne može“. U konačnici nitko nas ne uči kako posredovati u emocionalnom sukobu, kako voditi ovu vrstu emocionalnih intervencija, bez osude i odbacivanja. Mi s lakoćom presuđujemo i lijepimo naljepnice: nasilnik, žrtva, kažnjavamo i ne razmišljamo o tome kako stvarno prekinuti ovaj krug koji se vrti iznova u svakoj novoj generaciji, svakom razredu…. Dječaci i ne očekuju spašavanje, ali šutnja odraslih potvrđuje normalnost kulture okrutnosti, ona je izvan zakona, i vođe se ne smatraju odgovornima. Dužnost nas roditelja i odgajatelja je stvaranje klime razumijevanja i moralnog kodeksa u kojem se okrutnost ne odobrava niti se na nju prešutno pristaje. To nije nešto što se da promijeniti preko noći jednom kaznom, odlukom ili presudom.