Roditeljstvo

5 Članaka

Posted on

Read more about ..

 

 

Dječje krađe: bezazlena pojava odrastanja ili ?

 

Radim s djecom, svašta pitam, svašta čujem… iako sam na puno toga spremna, ponekad se iznenadim. I onda pokušavam shvatiti….

Zadnjih godinu dana u susretima s djecom i tinejdžerima mi onako usput iskrsava tema krađe: Jel to u redu, koliko je to dozvoljeno, moralno, nezakonito, pošteno, hrabro, dokaz pripadnosti….

Nisam se puno hvatala za tu temu, uvijek mi se činilo da to plesanje na granici zakona (jer tko od nas nikad nije nešto ukrao?  Makar žvakaču?) spada u prirodni tijek odrastanja. Ta pripadanja „bandi“  dio su adolescentnog bunta i samodokazivanja, neka vrsta adrenalinskih „inicijacija“. Faza koja kratko traje i prolazi….

Onda u jednom trenu shvatim da današnji „klinci“ za razliku od nas „starih“ u propitkivanju što je ok a što nije imaju sasvim drugačije (za mene neočekivane) kriterije. Nemaju osjećaj da to što rade nije dobro, ne srame se i nemaju krivnju, niti osjećaj odgovornosti za to što rade. Nekako „pa to je normalno“ stav.  Normalne su organizirane grupice osnovnoškolske djece  koja kradu po dućanima i organizirano prodaju te stvari… I to nisu samo djeca iz „problematičnih obitelji“ to su najobičniji prosječni klinci prosječnih „dovoljno dobrih“ roditelja. I to rade već par godina… neki od nižih razreda osnovne…. E tu sam zastala….

Od kud sad to?

Naravno da je svaki slučaj i razlog zašto se neko dijete odluči krasti (svjesno ili nesvjesno povedeno imperativom vršnjaka) stvar djeteta, obitelji i trenutka i ne možemo  sve trpati u isti koš.

Ipak, ako pokušamo pojednostaviti ovu priču, razlozi zašto klinci kradu daju se svesti na 3 uzroka:

  1. Dokazivanje, pripadanje skupini, izazov. To su događaji koji se provlače tijekom djetinjstva i imaju status „lovačkih priča“ o hrabrosti. Nekada su to bile susjedove trešnje, ponekad slatkiši iz dućana, ponekad i nešto ozbiljnije. Djeca koja nemaju dodatno opterećenje bilo osobno bilo obiteljsko ili socijalno vrlo brzo izađu iz ove faze.
  2. Drugi razlog zbog kojeg se upuštaju u krađe ili djela s one strane zakona imaju djeca koja, na žalost, odrastaju u neprimjerenim uvjetima, uz odrasle koji nisu prisutni ili su prisutni na neprimjeren način. Njima ovo postaje stil života, nešto normalno, identifikacija.
  3. I konačno treći i ne najmanje važan razlog je zapravo onaj koji se u konačnici pokazao kao glavni: djeca surađuju! Svijet u kojem živimo ima jednu glavnu vrijednost: novac! Htjeli mi to vidjeti ili ne, novac je mjerilo uspjeha, novac je izvor frustracije, novac je mjerilo sreće. Djeca gledaju svijet oko sebe i donose svoje zaključke. Istovremeno gledaju svoje roditelje koji se za svaku kunu bore i rade cijeli dan da bi njima priuštili – nešto materijalno…. Stisnuti između ova dva imperativa: da bi bio faca moraš imati za kavu, sok, cigare, hooverboard, mobitel…. I svojih roditelja koje ne žele dodatno financijski opterećivati jer već jedva spajaju kraj s krajem…. Što ostaje? Zaključak (ako imate 12, 13 ili 15g) je logičan!

Zbog svega ovoga, želim ovdje govoriti o široj dimenzija ove priče- odgovornosti svih nas!

Svi mi u sebi imamo dva važna putokaza: krivnju i sram. Krivnju osjećamo kad prekršimo zakone i društvene norme, sram kad prekršimo naše unutarnje moralne granice. Na prvi pogled jednostavno, zapravo je vrlo relativno:

  1. Zakoni i društvene norme (pisane i nepisane) se mijenjaju s vremenom i stvari koje su vrijedile prije 5, 10, 30 ili 200 godina više ne vrijede. Samo kad pogledamo čin oko kojeg je ovaj tekst i napisan stvar je vrlo relativna: koliko je danas krađa društveno neprihvatljiva? Ne želim ulaziti u sve nepravde koje se svakodnevno dešavaju i koje djeca vide, čuju, osjećaju naše nezadovoljstvo, ljutnju i tumače na svoj način! Ni kad pogledamo u prošlost nema „čiste“ slike: parola „snađi se druže“ iz onih vremena je značila ukradi al da se ne skuži….

Ajmo još malo dalje u prošlost: naši opjevani junaci hajduci iz perspektive ondašnjih vlasti i zakona su bili….. hm kradljivci….

Robin Hood, što je pouka? Krađa je ok ako daješ siromašnima?

Očito nam društvene norme i važeći zakoni ne mogu dati jasnu granicu što je ok, a što nije… Što djeci ostaje? Unutarnji osjećaj što je pravedno, moralno, dopušteno…. Tu smo na još skliskijem terenu…

  1. Naš unutarnji sustav vrijednosti, osjećaj što je ispravno a što nije, nastaje naravno tijekom odrastanja. Dijete upija ovaj sustav prvenstveno u obitelji, potom gledajući i slušajući okolinu. Ovaj sustav može biti vrijednosno prilično skrivljen, primjerice u robovlasničkom društvu nitko nije imao osjećaj da radi nešto krivo jer unutarnji sustav vrijednosti  nije roba doživljavao kao ljudsko biće. Ako se vratimo na temu ovog članka, pitanje da li je krađa dozvoljena ili nije, odnosno hoće li sam čin u djetetu izazvati osjećaj srama i krivnje jako ovisi o tome kako je dijete doživjelo stavove i pravila okoline u kojoj odrasta. Naravno, najveći utjecaj imaju stavovi i ponašanja unutar obitelj, ali ne smijemo zanemariti važnost utjecaja okoline! Dakle svih nas!

Upravo zbog toga i pišem ove redove, stvari koje se nama podrazumijevaju (krasti je loše i zabranjeno), djeca ne znaju ili tumače na svoj način! Živimo u vremenu nejasnih i relativnih pravila i granica, ne postoji jasan, svima poznat sustav vrijednosti i pravila. Protok informacija i promjene su svakodnevne.  Nadalje, sam čin krađe u dućanu može iz perspektive djeteta biti idealiziran, skoro Robin Hoodovski (jer krade se od bogatih vlasnika trgovačkih lanaca), djeca nisu svjesna koliko ta krađa utječe na blagajnice i prodavače, ljude koji ne tako rijetko budu kažnjeni i snose posljedice. A to su njihove mame, tate, tete i susjedi….

Mi odrasli, i kao roditelji i u svim drugim ulogama imamo odgovornost govoriti, ponavljati i osvješćivati što je ispravno a što ne…. Imamo odgovornost biti neka vrsta svjetionika koja će djeci olakšati orijentaciju u svijetu koji relativizira sve!

Nadalje, zašto mi odrasli ne pronalazimo i ne bavimo se time kako pružiti djeci mjesto i prostor gdje bi se dokazivali, imali adrenalinske izazove, zarađivali novac, bili poduzetni, kreativni, bavili se stvarima s ove strane zakona! Jer onog trenutka kada dobiju mogućnost dokazati se, biti uvaženi i poštovani i prihvaćeni zbog onoga u čemu su dobri (što god to bilo), potreba za dokazivanjem s one strane zakona će definitivno biti manja.

Što učiniti kada otkrijete ili saznate da je vaše dijete upleteno u krađe?

Uh, to sigurno nije ugodan osjećaj:  preplavljeni ste s ljutnjom, nevjericom, razočarenjem, sramom, bijesom, strahom. Koktel emocija koji će vas potjerati da što prije razrješavate situaciju: kaznite, izvičete se, pokažete svoje razočaranje, ljutnju…

I naravno da ćete to učiniti, samo zapamtite: roditeljstvo je cijeloživotni  poziv, nije hitna služba gdje je svaka minuta presudna. Kao i sve teške situacije u životu i ova je prilika za učenje. Prilika za vraćanje u odnos sa svojim djetetom (jer, negdje ste se pogubili, to je sigurno).

Pokažite kako se osjećate, vaše razočarenje i ljutnja su nešto što tinejdžeru najteže pada. Razgovarajte, slušajte, pokušajte razumijeti!

Razumijeti ne znači opravdati!

Ako kažnjavate, onda ta kazna mora biti dogovorena sa tinejdžerom, ona mora biti primjerena i biti nešto što će djetetu dati osjećaj da se „iskupilo“.

I u konačnici, potražite stručnu pomoć – za sebe. Ponekad i za dijete!

Posted on

Roditeljstvo

 

Velike životne odluke (od izbora zanimanja do izbora životnog partnera) najčešće donosimo u periodu života kad još nismo u potpunosti svjesni sebe, često nošeni biološkim i društvenim imperativima (od kojih je jedan – imanje potomstva).

Idealno bi bilo kada bi prvo upoznali sebe dovoljno da znamo kuda želimo ići i što želimo raditi u životu i onda (kad to znamo) nađemo partnera s kojim to želimo. Naši životni putovi najčešće idu potpuno obrnutim redoslijedom: najprije nađemo partnera, pa gledamo kuda ćemo i onda se počnemo pitati tko sam? Gdje sam tu ja? Kad tome dodamo i sve naslijeđene i naučene mehanizme (koji su u svakoj obitelji različiti) brak kao partnerska zajednica predstavlja veliki izazov.

Svi u brak i roditeljstvo ulazimo puni ideala, nada i vjere. Jedino iskustvo kako roditeljstvo i partnerstvo treba izgledati je ono što smo doživljavali i gledali tijekom vlastitog odrastanja. Svi mi u brak donosimo cijeli paket ideja i mehanizama koje smo naučili u svom djetinjstvu i koje shvaćamo zdravo za gotovo: „Moja mama je sve to obavljala, kako to moja žena neće ili ne može?“  Vrlo često imamo potpuno nesvjesne ideje (usađene putem medija, romantičnih filmova i knjiga) kako vjenčanjem rješavamo sve naše brige. Razumski je jasno da brige tek tada počinju, ali kad pogledamo količinu energije i novca koju mladi par ulaže u pripremu vjenčanja u odnosu na uloženi trud upoznavanja jedan drugoga, samog sebe i mehanizama na kojima brak počiva dobivamo ogroman nerazmjer.

 

Kreirati zdrav obiteljski sustav nije nimalo lako, iako mnogima uspijeva a da uopće o tome ne razmišljaju. To su oni sretnici koji su odrasli u manje-više zdravim obiteljima.

Što je uopće obitelj? Sa stanovišta djeteta to je zajednica u kojoj dijete ili djeca uče kako i što znači biti odrasli.

Zajedničke karakteristike zdravih obiteljskih sustava su:

  1. Značajna razina povezanosti, jaki osjećaj pripadanja, stabilnosti, predvidivosti i sigurnosti.
  1. Svi u obitelji imaju slobodu individualnosti, izražavanja svojih emocija, stavova, želja i ideja (biti drugačiji, i dalje pripadati).
  2. Temeljna vrijednost je međusobno poštovanje i uvažavanje, bez obzira na dob
  3. Te obitelji su fleksibilne: moguće je stvaranje grupica, podgrupica, mogući su kraći ili duži odlasci i povratci članova obitelji a da to ne znači raspad obitelji. Povremeno uključivanje osoba izvan obitelji (prijatelji, cure, dečki, bake, djedovi) ne ugrožava funkcioniranje obitelji
  4. Najjači savez unutar obitelji je roditeljski savez. Moć i odgovornost pripadaju roditeljima.
  5. Granica među generacijama je jasna

 

 

S druge strane obitelji u kojima vlada destruktivno ozračje (prvenstveno za odrastanje djece) odlikuju sasvim druge osobine i mehanizmi:

 

  1. Nefleksibilnost: funkcioniraju po ustaljenim obrascima i svaki poremećaj (čak i oni koji su prirodni, kao odrastanje i odvajanje od roditelja) je prijetnja do razine raspada
  1. Vrlo često vlada mehanizam stopljenosti, sve se doživljava kao MI. JA i individualnost su sebični i nepoželjni. U ovim obiteljima obično vlada jedna osoba (nerijetko baka ili majka) koje se ne mogu separirati od svoje djece i koje sve što se događa ili što njihova djeca rade doživljavaju osobno. To su one mame koje kažu: „Joj, prošli tjedan smo bili bolesni (iako je samo dijete bilo bolesno)“, „Izluditi će me, ništa mi ne jede….“
  2. Posebno destruktivni mehanizmi koji se dešavaju su partnerifikacija i parentifikacija djeteta. Ovo se dešava u obiteljima u kojima je savez i odnos među roditeljima značajno narušen i jedan, ili oba roditelja stavljaju dijete ili djecu u poziciju partnera ili čak svog roditelja. Povjerava se djetetu, traži da ga dijete razumije, traži emotivnu podršku u djetetu, ponekad i zaštitu (u slučajevima npr. obiteljskog nasilja)
  3. Svi smo mi ponekad nedosljedni, to je potpuno ljudski, svi smo skloni nadmetanju i čak i to djeca mogu shvatiti, ali kada nedosljednost i nadmetanje postanu dominantni načini na koje komuniciramo unutar obitelji to jest destruktivno za djecu.
  4. Kada su partnerski odnosi loši i utemeljeni na patološkim mehanizmima često roditelji pred djecom podrivaju autoritet drugog roditelja: „Pusti tatu, on ne mora znati….. nećemo reći mami, nije bitno što je ona kaže“
  5. Isključivanje jednog člana obitelji – ponekad roditelja (kada su partnerski odnosi loši), a ponekad neki parovi budu toliko zaokupljeni svojim intimnim životom da im je vlastito dijete višak i smetnja, te ga uz niz isprika prepuste bakama i djedovima na skrb.
  6. Za zdrav razvoj djeca trebaju biti viđena, često roditelji koji su zaokupljeni svojim unutarnjim (depresija, zaokupljenost traumom) ili vanjskim životom (egzistencija, karijera, partnerski odnosi) jednostavno nemaju kapaciteta stvarno VIDJETI potrebe, stanje i emocije svog djeteta.
  7. Obitelji u kojima su pravila važnija od potreba pojedinca. To su tradicionalne autokratske obitelji u kojima se zna točno što kada i kako treba…. Svako odstupanje od pravila izaziva veliko negodovanje i postaje veliki problem.
  8. Često roditelji daju takozvane „double bind“,  dvostruke poruke koje dijete stavljaju u pat poziciju, što god da napravi – koju god naredbu da posluša napraviti će krivo! Npr. misli svojom glavom, slušaj me što ti govorim!
  9. Nikako ne smijemo smetnuti s uma i transgeneracijski prijenos ovih obrazaca! Kako su vrlo često oni nesvjesni, mi odrastemo s uvjerenjem da stvari jedino tako i mogu funkcionirati, to nam je nešto potpuno „normalno“!

 

Ovdje sam nabrojila samo neke od najčešćih mehanizama, iako ih ima puno više, jer „svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način“. Naravno da svi mi u našim obiteljima ponekad i povremeno činimo sve ili neke od gore nabrojenih destruktivnih mehanizama, koliko će oni utjecati na pojedino dijete ovisi o intenzitetu i učestalosti. Nadalje iako su destruktivni, ovi mehanizmi mogu biti jako funkcionalni i mogu se generacijama prenositi kao „normalan“ način kako obitelj treba funkcionirati!

Posted on

ŠTO JE U PODLOZI OVISNOSTI

Što kada bih rekla da je temeljna postavka dijagnoze „ovisnost“ potpuno kriva? I da je to poznato već nekih 50ak godina, i da je cijeli društveni sustav liječenja, pa čak i prevencije ovisnosti postavljen na krivim temeljima? Uporno se borimo protiv dilera (prilično bezuspješno, ali to nije moje područje), učimo djecu „Kako reći NE“, strašimo ih posljedicama pušenja, drogiranja i alkoholiziranja…. I imamo sve veći problem sa svakom narednom generacijom. Nije li vrijeme da stanemo na loptu i zapitamo se što to krivo radimo?

Posted on

Osjećaj manje vrijednosti, strah, sram i krivnja – ubojiti alati u rukama roditelja

 

Svi mi griješimo i to je dio naše spontanosti, ali je važno osvijestiti one poruke koje svakodnevno upućujemo našoj djeci čije značenje ostavlja trajne i pogubne posljedice. Jako često se u psihoterapijskom radu sa odraslima susrećem s osjećajem manje vrijednosti,  osjećajem da nešto ne zaslužuju, osjećajem da moraju zaslužiti da ih netko voli, vjerujem da su se mnogi prepoznali…

Posted on

ŠTO DJEČACI TREBAJU OD NAS?

Najvažnije što mi odrasli u ovom trenutku trebamo je osvijestiti i razumjeti dječake i njihovu energiju, osobnost i temperament. Prihvatiti visoku razinu aktivnosti i osigurati im mjesto gdje je mogu ispoljiti. Važno je uključivanje dječaka kao savjetnika, dopustite da vam predlože rješenje.  S njima treba razgovarati na način koji uvažava njihov ponos i muževnost. Dječacima je potreban odgoj koji je jasan, stalan, racionalan u očekivanjima, ujednačen i ne koristi se grubošću.