Važnost nastavnika

1 Članak

Posted on

Važnost profesora

 

Zadnjih 15ak godina držim predavanja, uglavnom na temu roditeljstva i odnosa sa djecom. Ponekad se publika sa mnom slaže, ponekad ima pitanja koja se odnose na dnevni život, ponekad se i ne slažu s onim što govorim. I to je nešto što me veseli, to je znak da me slušaju i razmišljaju.

Razlog zašto se ja uopće bavim ovim predavanjima je neka vrsta pokušaja da budem „dječji advokat“ i artikuliram svijet i pogled na odrasle iz kuta djeteta. To je moj pokušaj približavanja svijeta djece odraslima, koji žele i spremni su, bolje razumjeti, prihvatiti i odnositi se prema djeci.

U sklopu projekta sa Zadarskom privatnom gimnazijom zagrizla sam u temu koja mi je već jako dugo u mislima i dotiče me se na puno načina: tema „Kako je djeci u školi?“.

Potpuno svjesno i namjerno sam stavila i naslov „Škola u infarktnom stanju“ i naravno očekivala da će naslov i tema potaknuti burnu raspravu.

I jesu, ali ne baš onako kako sam se nadala…. Već tijekom prvih par slajdova osjetila sam (bilo je skoro opipljivo) da nešto nije u redu, ali obzirom da se predavanja snimaju i biti će dostupna širokoj publici na youtubeu, odustala sam od ideje da stanem i upitam što se događa? I nastavila s predavanjem do kraja….. Jako sam sretna da smo odlučili ovaj put, za razliku od ostalih predavanja snimati i razgovor koji obično uslijedi nakon.

Raspravu neću komentirati, mislim da je zanimljiva sama po sebi kao sukob dva načina, dva pristupa stvarima, dva sustava razmišljanja.

Tu noć nisam baš najbolje spavala i moram priznati da mi je to predavanje i posebno ta rasprava dalo dragocjene uvide: Što je to u mom načinu izazvalo ovakvu burnu reakciju otpora?

Znam da bi mi svi bili bolji roditelji, profesori, nastavnici i učitelji kada bi živjeli u društvu koje nudi materijalnu i socijalnu sigurnost, koje uvažava i poštuje pojedinca i koje funkcionira pravedno. S više entuzijazma i kreativnosti bi se mogli posvetiti svojim ulogama kad ne bi morali brinuti za egzistenciju, za sutra, za kurikulum, nastavni plan i program…..

Ali, eto živimo tu gdje živimo, životni uvjeti će se mijenjati, da li na bolje ili ne, ne znamo, kurikulum isto tako, poštovanje i dignitet u međuljudskim odnosima je svakim danom sve niže…..

Ipak u svakom od nas: roditelju, profesoru, nastavnici i učiteljici postoji nevjerojatno veliki kapacitet  za promjenu. Te promjene su naoko malene, beznačajne, nemaju utjecaja. Sve dok u jednom trenu ne shvatite da se bolje osjećate u svojoj ulozi, da sa djecom imate bolji odnos, da način na koji Vi poštujete djecu počinje biti način na koji djeca poštuju vas…. Doživjela sam to i znam o čemu govorim.

Idemo se vratiti na temu! Što je u mom načinu, izlaganju i predavanju povrijedilo neke profesore?

To su ljudi koji su cijeli svoj život posvetili djeci, provode svaki dan s djecom i rade svoj posao najbolje što znaju. I to treba poštivati.  I ja sam mislila da to jesam dovoljno naglasila, ali nisam….

Proces promjene (pa čak i na bolje) uvijek ide polako, i moja promjena (i ja sam nekad bila uvjerena da znam najbolje) je trajala godinama. Shvatila sam da je to predavanje samo prvi korak u zajedničkom  putu koji ću proći s nekim od ljudi koji se žele promijeniti i bolje razumjeti sebe i djecu. I unatoč prvom obeshrabrenju u susretu sa obrambeno napadačkim stavom dijela publike ovo predavanje me je naučilo koliko polako i s koliko neophodnog poštovanja i čak poniznosti trebam pristupiti ovoj osjetljivoj temi. I zahvalna sam na svakoj prilici koju ću dobiti od nastavnika, profesora i učitelja…