KAD DJEČAK POSTAJE MUŠKARAC, OTAC DOBIVA DRUGU ULOGU

Kako dječaci rastu, očevi ih manje grle i dodiruju, češće ispravljaju, grublji su i kad se igraju to je u natjecateljskom duhu. Istovremeno prema kćerima su pažljiviji i nježniji, zaštitnički raspoloženi.

Za muškarce je emocionalnost strana, mnogi ne razumiju ni vlastite osjećaje, teško im je izraziti ljubav prema sinu. Umjesto toga nude ono što je odnos s drugim muškarcem: natjecanje, kontroliranje, kritiziranje – posebno kad dječak u adolescenciji počne “ugrožavati” očev autoritet. Tinejdžeri oca smatraju zadnjom osobom kojoj bi se povjerili a najviše uživaju u trenutcima kad ih očevi slušaju i uvažavaju. Kad otac i sin nisu u stanju razgovarati o temama koje su nabijene emocijama, odnos se svede na razmjenu: otac zadovoljava materijalne potrebe sina (plaća sve) i zauzvrat očekuje poslušnost, poštovanje, ljubav i zahvalnost (koliko sam ti dao!) S druge strane ne zaboravimo da su i očevi adolescenata iznimno ranjivi (suočeni sa starenjem, neuspjesima, neostvarenim snovima). Dolazi do sukoba između rastuće snage adolescenta i obrambenog stava oca.

Očevi vrlo lako upadaju u zamku dominacije, u pokušaju da dominiraju nad sinom koriste sva moguća sredstva: zabrane, oduzimanja, restrikcije, kritike. Dječaci su iznimno osjetljivi na očeve kritike i teško ih podnose. Posljedice nekontrolirane kritike duboke su i trajne, muškarci ih nose cijeli život.

Druga zamka u koju očevi mogu upasti je gledanje sina kao svog produžetka koji će ostvariti njihove neostvarene snove i ambicije. Obje ove zamke udaljavaju oca i sina i uništavaju njihov odnos.

Očevi su važni, oni imaju silnu moć i mogu sina izvući iz emocionalne izolacije. Povezanost se gradi kroz provođenje zajedničkog vremena, interesa, obostrano uvažavanje. Očevi i sinovi mogu se povezati kroz jednostavne rituale: pecanje, popravljanje bicikla, sport. Riječi nisu jedini način izražavanja ljubavi!