Objavio Polona Bencun -

KAD DJEČAK POSTAJE MUŠKARAC, OTAC DOBIVA DRUGU ULOGU

Kako dječaci rastu, očevi ih manje grle i dodiruju, češće ispravljaju, grublji su i kad se igraju to je u natjecateljskom duhu. Istovremeno prema kćerima su pažljiviji i nježniji, zaštitnički raspoloženi.

Za muškarce je emocionalnost strana, mnogi ne razumiju ni vlastite osjećaje, teško im je izraziti ljubav prema sinu. Umjesto toga nude ono što je odnos s drugim muškarcem: natjecanje, kontroliranje, kritiziranje – posebno kad dječak u adolescenciji počne “ugrožavati” očev autoritet. Tinejdžeri oca smatraju zadnjom osobom kojoj bi se povjerili a najviše uživaju u trenutcima kad ih očevi slušaju i uvažavaju. Kad otac i sin nisu u stanju razgovarati o temama koje su nabijene emocijama, odnos se svede na razmjenu: otac zadovoljava materijalne potrebe sina (plaća sve) i zauzvrat očekuje poslušnost, poštovanje, ljubav i zahvalnost (koliko sam ti dao!) S druge strane ne zaboravimo da su i očevi adolescenata iznimno ranjivi (suočeni sa starenjem, neuspjesima, neostvarenim snovima). Dolazi do sukoba između rastuće snage adolescenta i obrambenog stava oca.

Objavio Polona Bencun -

IGRA S OCEM JE UČENJE VAŽNIH ŽIVOTNIH VJEŠTINA

U dječakovi očima otac je uzor, super junak, ideal, od oca on uči kako rješavati probleme,sukobe, kako surađivati u obitelji, zajednici i na poslu. Očeva djela govore više od riječi! Značajan dio ovog učenja odvija se u ranom djetinjstvu na igralištu. Igra je neophodna u razvoju mozga, ona služi UZBURKAVANJE EMOCIJA! Nogomet, košarka, hrvanje, daju mozgu u razvoju bezbroj prilika za vježbanje rješavanja problema, razmišljanja, osjećanja, izražavanja emocija u prijateljskom okruženju. U igri se može pasti, ozlijediti se, izgubiti, pobijediti, osjetiti očaj i ushit. Dječak s ocem može istraživati emocije, učiti kako se nositi s frustracijom, dostojanstveno pobijediti ili izgubiti, kako kontrolirati svoj temperament.

Objavio Polona Bencun -

VAŽNOST OČEVA

Postoje brojna istraživanja koja ukazuju na važnosti prisutnosti i uključenosti oca: djeca su pametnija, psihički stabilnija, uspješnija u školi i u životu. Ovdje govorim o ozbiljnim istraživanjima na tisućama djece koja su praćena po 30ak godina i gdje su se u obzir uzimali razni parametri od dohotka, zanimanja, obrazovanja, IQa, vjerskih običaja… jedan od parametara je bio i sudjelovanje oca u tzv. „školi za roditelje“ (parent effectivness training). Od svih čimbenika, jedino sudjelovanje oca u ŠZR je značajno utjecalo na djetetovu uspješnost u odabiru zanimanja i veći dohodak u dobi od 27g. Očeva emocionalna uključenost i toplina utječe na djetetovu manju sklonost delikvenciji.

Objavio Polona Bencun -

ZAŠTO SU DJEČACI SKLONIJI UPASTI U ZAMKU KOCKANJA, OPIJANJA I DRUGIH OVISNOSTI

Kad dječaci završe osnovnu školu i krenu u srednju, otkriju cijeli jedan svijet koji je jednostavan, predvidljiv, daje iluziju moći i cijenjen je u muškom društvu. Govorim o ritualima opijanja, kifa, pušenja, šmrkanja, kockanja, izlaganja riziku kroz tuče i kriminal. Sve ovo postaje nadomjestak i vrsta obreda “muškosti”. Za današnje dječake prvo pijanstvo je “vatreno krštenje”: vrsta dokazivanja: “može piti kao muškarac, nije kukavica koja ne pije ili odbija joint”. Svi psihostimulansi oslobađaju nakupljenu tjeskobu, ruše emocionalne barijere, privremeno ublažavaju bol usamljenosti. Priče o opijanju, krađi, tuči, izlaganju zvuče kao njihove “ratne priče”: dramatične pustolovine hodanja po rubu, testiranja granica i izdržljivosti, dokazivanja tko je “najjači i najodvažniji”. Ne zaboravimo da muževnost znači spremnost prihvaćanja rizika. Alkohol je uvjerljiva (i društveno prihvaćena !!) isprika za izbjegavanje odgovornosti – Kad si pijan možeš raditi gluposti! Složenost emocionalnih odnosa sa suprotnim spolom i osjećaj nesigurnosti i srama lako je otupiti alkoholom (nabaviti ga i piti s ekipom je primamljiva i lako izvediva aktivnost). Na žalost, dječak sa svakim opijanjem gubi priliku za savladavanje emocionalnog učenja kroz odnose s prijateljima, djevojkama, dokazivanjima i prepoznavanjima vlastitih vrijednosti. Plaća cijenu zastojem razvijanja emocionalne zrelosti. Sve dok naša kultura štiti i promovira mušku emocionalnu izolaciju, veća je potražnja na tržištu kocke, alkohola i droge. Dostupnost tog svijeta dječacima bez osnovne emocionalne edukacije koja im je nužna da bi napravili odabir, omogućuje im lako, jednostavno i dostupno bježanje od svijeta emocija.

Objavio Polona Bencun -

ULAZAK U SVIJET SEKSUALNOSTI

Kako odrastaju susreću se sa sve kompliciranijim emotivnim zahtjevima, unutarnjim pritiskom narasle seksualnosti i potpuno nepoznatim terenom – emocionalnim životom djevojčica – s kojima bi trebali i žele imati odnos oni shvaćaju svoju bolnu nekompetentnost. U društvu gdje se od muškarca očekuje da dominira, biti 15godišnjak suočen sa suprotnim spolom koji je puno jači (verbalno i emotivno, ponekad i fizički) je porazno iskustvo. I po pitanju seksualnosti dječaci su u nezgodnoj poziciji, stiješnjeni između biološkog pritiska vlastitog testosterona, zahtjeva društva i grupe dječaka kojoj pripadaju i vlastitog neiskustva. Seksualnost i otvorenost djevojčica (nezamisliva samo generaciju prije) pred neiskusne dječaka postavlja nedokučive zahtjeve: postizanje i održavanje erekcije, odgađanje ejakulacije, očekivanje da znaju što rade i vode, dominiraju i istovremeno pruže užitak drugoj strani. Sve to mnogi ne uspijevaju ni nakon godina prakse… Naravno da svoju ranjivost skrivaju iza raznih maski: od vrijeđanja i ponižavanja djevojčica do hinjene ravnodušnosti.

Objavio Polona Bencun -

ŠTO DJEČACI RADE S VLASTITOM RANJIVOSTI

Što znači biti muškarac? Muškarac mora biti snažan i vrijedan poštovanja, za njih je obrana od uvrede – pitanje časti. Tijekom odrastanja dječaci su izloženi ruganju, izazivanju i vrijeđanju, što ih stavlja u stalnu obrambenu poziciju od mogućeg napada: vide opasnost i tamo gdje je nema. Kad se osjećaju stjerano u kut, a nisu sposobni nositi se s tjeskobom ili tugom, jedino što im ostaje je agresivnost i nasilnost kojom se štite od frustracije i boli. Često ne znaju ili ne žele priznati što ih ljuti, skloni su eksploziju bijesa usmjeriti na neutralnu metu. Nitko se ne zapita što je dječaka dovelo u poziciju da ne vidi drugi izlaz osim nasilja.

Objavio Polona Bencun -

ZAŠTO NE PREKIDAMO ZAČARANI KRUG NASILJA?

Nastavnici i roditelji često ne vide što se događa (a i dječaci, za razliku od djevojčica, im se ne povjeravaju, jer to nije „muški“) a i kad vide misle da je to normalno za dječake. Ponekad se osjećaju bespomoćno jer imaju vlastita  bolna sjećanja iz djetinjstva i spoznaju tu se i onako „ništa ne može“. U konačnici nitko nas ne uči kako posredovati u emocionalnom sukobu, kako voditi ovu vrstu emocionalnih intervencija, bez osude i odbacivanja. Mi s lakoćom presuđujemo i lijepimo naljepnice: nasilnik, žrtva, kažnjavamo i ne razmišljamo o tome kako stvarno prekinuti ovaj krug koji se vrti iznova u svakoj novoj generaciji, svakom razredu…. Dječaci i ne očekuju spašavanje, ali šutnja odraslih potvrđuje normalnost kulture okrutnosti, ona je izvan zakona, i vođe se ne smatraju odgovornima. Dužnost nas roditelja i odgajatelja je stvaranje klime razumijevanja i moralnog kodeksa u kojem se okrutnost ne odobrava niti se na nju prešutno pristaje. To nije nešto što se da promijeniti preko noći jednom kaznom, odlukom ili presudom.

Objavio Polona Bencun -

GRUPA DJEČAKA: ZAKON ĐUNGLE

A grupa dječaka… e to zaslužuje poseban članak! Grupa pruža intimnost, sigurnost, pripadnost, prijateljstvo, sve ono što treba svaki dječak. U grupi vlada natjecanje, neprestano dokazivanje i nadmetanje. Slične grupice u mlađoj školskoj dobi formiraju i djevojčice, i budim iskreni i tamo prilično vlada zakon džungle –  često je okrutno ismijavanje, zadirkivanje, odbacivanje i izoliranje koje služi tome da se dokaže moć, hijerarhija, dominacija.  Obično je jedan dječak ili djevojčica meta i svi sudjeluju u maltretiranju jer nikad se ne zna kada ja mogu postati predmet izrugivanja a slabost se ne smije pokazati. Skretanjem pažnje i ismijavanjem nekog drugog, štite sebe! Međutim, za razliku od grupa djevojčica, pravi muški klub ima “kodeks šutnje”. Biti muškarac znači stoički trpiti, ne biti izdajica, nikome ne reći! Ova šutnja nastaje zbog straha od isključenja iz grupe, odmazde, mogućnosti da i sami postanu žrtve. Sigurna sam da svi imaju manje ili više bolna sjećanja ovog tipa iz svog djetinjstva. Ovakva zlostavljanja mogu trajati godinama, žrtve ne vide izlaz, nitko ne primjećuje i ne pita, oni sami neće biti izdajice i stoički podnose jer pomoći i onako nema.

Objavio Polona Bencun -

DJEČACIMA JE TEŽE U ŠKOLI

Dječacima je (u prosjeku, naravno) značajno teže i u školi zbog bioloških faktora: veće potrebe za fizičkom aktivnošću (važan način na koji ispucavaju stres i frustraciju), relativne razvojne nezrelosti (dječaci u prosjeku neurološki sporije sazrijevaju, kasnije ulaze u pubertet, kasnije sazrijevaju).