ŠTO JE U PODLOZI OVISNOSTI

Što kada bih rekla da je temeljna postavka dijagnoze „ovisnost“ potpuno kriva? I da je to poznato već nekih 50ak godina, i da je cijeli društveni sustav liječenja, pa čak i prevencije ovisnosti postavljen na krivim temeljima? Uporno se borimo protiv dilera (prilično bezuspješno, ali to nije moje područje), učimo djecu „Kako reći NE“, strašimo ih posljedicama pušenja, drogiranja i alkoholiziranja…. I imamo sve veći problem sa svakom narednom generacijom. Nije li vrijeme da stanemo na loptu i zapitamo se što to krivo radimo?

70-ih godina prošlog stoljeća (da, prije skoro pola stoljeća) prvi put je svjetlo dana ugledala teorija ovisnosti kanadskog psihologa Bruce Alexander u kojoj postavlja tezu da ovisnost nema veze sa sredstvom ovisnosti (o čemu god da pričamo: nikotinu, alkoholu, heroinu, klađenju, pornografiji, kokainu, i svaki dan se pojavljuju nova), uzrok ovisnosti je nedostatak kvalitetnih obiteljskih i društvenih odnosa.

Kada ljudi imaju kvalitetne odnose, okruženje koje ih razumije, podržava i omogućava im zadovoljenje ljudskih potreba, od onih osnovnih (sigurnost, seksualnost) do onih nešto „viših“ (potreba za uvažavanjem, poštovanjem i samoaktualizacijom) nemaju potrebu posezati za sredstvima ovisnosti. Sredstva ovisnosti služe tome da umanjimo bol koju osjećamo zbog usamljenosti, otuđenosti, beznađa. Kad malo pobliže pogledamo, velika većina ljudskih potreba se ostvaruje u odnosu s drugim ljudima. Mi smo u svojoj osnovi društvena bića i samo kroz odnose s drugim ljudskim bićima rastemo, sazrijevamo, mijenjamo se i učimo! I to cijeli život!

Na žalost, bliski odnosi zahtijevaju puno hrabrosti, učenja, mudrosti i spremnosti na bol. Najvažnija stvar koju dijete treba dobiti u tijeku svog odrastanja je iskustvo života u zajednici s ljudima koji ga prihvaćaju i poštuju. Mi svi svoju djecu jako volimo, pitam se koliko ih poštujemo?

Na žalost, većina današnjih odnosa u obiteljima, a posebno u društvu je lišena uzajamnog poštovanja i prihvaćanja, što odnose svodi u najboljem slučaju na površnost i nezainteresiranost za drugu osobu. Druge osobe i odnosi nam služe samo kao sredstvo dokazivanja samoga sebe. Ova promašenost ljudskih odnosa često dovodi do konflikta, a onda još više bježimo od moguće povrede i povlačimo se u sebe….. i krug se zatvara.

To je svijet u kojem sazrijevaju mlada ljudska bića oko nas. Vrijeme adolescencije je vrijeme kada će većina njih „eksperimentirati“ probati….. neki će se navući neki ne….

Što čini razliku između ove dvije grupe?

Vrijeme adolescencije je vrijeme odrastanja, mladi mozak je u izgradnji (ne zaboravimo da 50% sinapsi stvorenih u mozgu do puberteta, u pubertetu propada! Što će izgraditi nove sinape?

ISKUSTVO koje tinejdžer doživljava!

Nije svejedno ako mladi čovjek svoj problem riješi ili pokušava riješiti kroz razgovor, odnos s odraslom osobom u koju ima povjerenja ili svoju bol zamagli nekim od sredstava ovisnosti. To privremeno „olakšanje“ posebno ako se ponavlja ostaje ugrađeno u mladi mozak…. I onda umjesto da društvo ponudi prirodne načine na koje se mladi mogu osjećati viđeni, poštovani i uvaženi (ne ide svima dobro u školi) mi ih kažnjavamo, penaliziramo, „liječimo“…. Jer, naravno s njima nešto nije u redu!

Dodatno otežavajuća okolnost je biti dječak, mladi muškarac…. Valjda nema težeg perioda u životu muškarca od adolescencije. Cijeli muški svijet je natjecanje, hijerarhija, stoicizam, spremnost na izazove. Dječaci nisu poticani (i nemaju biološku predispoziciju) da iskazuju osjećaje i komuniciraju, i tako ostaju sami, izolirani, bez najvažnijeg načina uspostave bliskih odnosa kao jedinog mogućeg sredstva za rast i razvoj. 80-85% osoba koje dolaze u centar za prevenciju ovisnosti su muškog spola!

Kako djeca gube odnos s nama i mi s njima?

Mi odnos s našom djecom gubimo i prekidamo na jako puno načina:

Roditelji koji nemaju vremena: naša 24satna dostupnost okolini (poslu, prijateljima, rodbini), naša užurbanost (multitasking mame i tate), naša želja za karijerom, življenjem imperativa zabave ili imanja i stjecanja, ponekad i egzistencijalna ugroženost – neimaština i bolesti (ovoga je na žalost sve više). Djeca vrlo brzo shvate da je roditeljima nešto drugo važnije od njih i odustaju od traženja onoga što im je nužno za zdravi razvoj – od odnosa.

Dio roditelja gube odnos sa svojim djetetom na način da su jako prisutni u djetetovom životu, ali ga zapravo „ne vide“ ili vide samo ono što oni izabiru vidjeti: svoje strahove (joj…pazi past ćeš!!), svoju ljubav (ti si meni sve! Bože kako je pametan, ti si mamina ljepotica) djetetovu budućnost (važno je imati petice, tako ćeš upisati bolju školu i nećeš se mučiti kao ja).

Ono što je često nedovoljno naglašeno je važnost vremenskog kontinuiteta zajedništva obitelji. Ovu kvantitetu (kontinuitet prisutnosti) ne možemo nadoknaditi “kvalitetom”: poklonima, izletima, velikim i teatralnim  “volim te”. Djeca jednostavno trebaju vrijeme provedeno s roditeljima koji su prisutni i zainteresirani za njih.

Kad ovome dodamo vrlo česte nezdrave obiteljske odnose gdje su nejasne granice među generacijama, roditeljski savez nije jasan i čvrst, roditelji se svađaju ili podrivaju jedan drugoga, zaokupljeni su vlastitim životom, razvodom ili bolešću u obitelji mladima definitivno nije lako pronaći čvrsto uporište zdravog ljudskog odnosa.

Do puberteta oni izgube povjerenje i nadu da će i jedan odrasli uzeti dovoljno vremena da ih sasluša i pomogne im definirati tko su i kako se osjećaju. Tako danas imamo sve više mladih od 16-25 koji su usamljeni, depresivni, tjeskobni, pate od socijalne fobije, autodestrukcije, imaju osjećaj praznine i besmisla. U pubertetu će se povući od obiteljskog života i potražiti bliskost, uvažavanje i razumijevanje drugdje, na cesti ili društvenim mrežama.

Dodatno, i ne manje važno od obiteljskih odnosa su društveni odnosi (jer, ne zaboravimo, odrastanje je ulazak u društvo i svijet odraslih) u kojem se mladima nude jedino klišeii od kojih koristi imaju industrije sredstava ovisnosti. Sve reklame (od onih najbezazlenijih, za pivo npr) se vrte oko zabave, seksualnosti i dobrog provoda (svega onog čemu mladi teže!).

Nije lako sačuvati zdravu obitelj, ali još je teže sačuvati zdravog tinejdžera kad jednom izađe u društvo….

Pitanja koja si mi svi moramo postaviti su:

Zašto mi ne kreiramo okolnosti i mjesta u kojima djeca imaju dostupne zanimljive i zabavne sadržaje prilagođene njima i njihovim interesima (sport, ples, skate, crtanje, kazalište, glazbene aktivnosti)? Pogledajmo samo u našem gradu što se dešava sa primjerima aktivizma mladih (skate dvorana u razrušenoj kasarni, knjigozemska kojoj prijeti iseljenje..)

Zašto ne donesemo i ne provodimo jasne zakone koji ograničavaju dostupnost sredstava ovisnosti djeci

Zašto svi šutimo i “ne miješamo se”? To je nečije tuđe dijete, moja mala je savršena!

Zašto koncerti i zabava počinju u ponoć?

Zašto nemamo zabavu za mlade koja je cool i dostupna i nije povezana s alkoholom, cigaretom i marihuanom?

Zašto im ne omogućimo sadržaje koji će graditi prirodne putove zadovoljstva u mozgu?

Kako se vratiti u odnos s tinejdžerom?

Prije nego što odlučite razgovarati, važno je obratiti pažnju na vlastiti govor i način na koji razgovaram. Zapitajte se:

Kako bi se ja osjećao da sa mnom netko tako razgovara?

Koja je moja odgovornost u ovoj situaciji?

Što mi je cilj? Sve ne može biti cilj!

Uvijek imajte na umu, iz koje god pozicije nastupate (roditelj, nastavnik, trener) da je problematično, rizično ponašanje tinejdžera je uvijek posljedica njegovog unutarnjeg stanja i stanja njegove okoline -obitelji, vršnjaka, škole. Važnije je razgovarati o uzrocima (osjećajima i događajima koji prethode, a što manje se baviti posljedicama – problematičnim ponašanjem.)

I zapamtite: nema odnosa bez poštovanja, prihvaćanja, prava na pogrešku, uvažavanja različitosti, prava na vlastiti odabir, mišljenje i ukus.

Ovaj način razgovora se da naučiti i ne radi se o taktici, manevru za dobivanje poslušnosti nego o promjeni cjelokupnog načina odnošenja s mladim čovjekom.

Upravo je nevjerojatno kojom brzinom se mladi ljudi počinju mijenjati (i to više u skladu s našim očekivanjima) kad jednom osjete poštovanje,uvažavanje i prihvaćanje.

Jednom kad naučite, ova moćna promjena je laka i jednostavna!