ZAŠTO NE PREKIDAMO ZAČARANI KRUG NASILJA?

Nastavnici i roditelji često ne vide što se događa (a i dječaci, za razliku od djevojčica, im se ne povjeravaju, jer to nije „muški“) a i kad vide misle da je to normalno za dječake. Ponekad se osjećaju bespomoćno jer imaju vlastita  bolna sjećanja iz djetinjstva i spoznaju tu se i onako „ništa ne može“. U konačnici nitko nas ne uči kako posredovati u emocionalnom sukobu, kako voditi ovu vrstu emocionalnih intervencija, bez osude i odbacivanja. Mi s lakoćom presuđujemo i lijepimo naljepnice: nasilnik, žrtva, kažnjavamo i ne razmišljamo o tome kako stvarno prekinuti ovaj krug koji se vrti iznova u svakoj novoj generaciji, svakom razredu…. Dječaci i ne očekuju spašavanje, ali šutnja odraslih potvrđuje normalnost kulture okrutnosti, ona je izvan zakona, i vođe se ne smatraju odgovornima. Dužnost nas roditelja i odgajatelja je stvaranje klime razumijevanja i moralnog kodeksa u kojem se okrutnost ne odobrava niti se na nju prešutno pristaje. To nije nešto što se da promijeniti preko noći jednom kaznom, odlukom ili presudom.